Rasprave o upravama i NO-ima državnih tvrtki besmislene su

Što je prioritet novog direktora HEP-a? Što jeftinija struja, maksimiranje dobiti koja će popuniti proračunsku rupu ili priprema tvrtke za komadanje i prodaju?

Oštroj konkurenciji, ispričavam se na izrazu, idiotskih i besmislenih javnih i medijskih rasprava tema o kadroviranju u javnim i tvrtkama s državnim udjelima zauzima prvo mjesto. Najnoviji je povod žučna rasprava u HTV-ovu Dnevniku plus u kojoj je voditelj Aleksandar Stanković ispitivao prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića je li HNS-ovac Zlatko Koračević, inženjer strojarstva, pogodan za predsjednika Uprave HEP-a. Na što je lako zapaljivi Čačić izvukao primjer SDP-ovca Zvonimira Mršića koji je završio studij politologije (ONO i DSZ), a sad je predsjednik Uprave Podravke. Dan poslije javnost je uzbudilo to što će se za članove Nadzornog odbora Ine, kojeg li ‘bogohuljenja’, imenovati, da oprostite – ministri. Konkretno, Čačić i Linić.

Tako se podgrijala dežurna tema trebaju li u nadzorne odbore ministri ili treba raspisivati natječaje pa da budu izabrani i imenovani – stručnjaci. Slična su pitanja i pri izboru uprava tvrtki koje kontrolira država. Opet je dvojba trebaju li vladajući imenovati koga hoće pa preuzeti odgovornost za moguće pogrešno kadroviranje ili treba tražiti ‘provjerene menadžere’, tj. stručnjake. Javnost nije raščistila ni to trebaju li vladajući imenovati svoje kolege iz prijašnjih poslova u koje imaju povjerenje ili je to protekcija.

Besmisleno je ići u tom smjeru. Rješenje je na nasvim drugome mjestu i u drugom pristupu. Umjesto da se površnim senzacionalizmom unaprijed ocrtuje nekog člana uprave ili nadzornog odbora, doljno je upravama i nadzornicima postaviti zadatke ili kriterije koje moraju ispuniti u mandatu. Sasvim je pogrešno što mediji tu problematiku vode kao kadroviranje. Riječ je o nečemu nasvim drugom. To se zove – korporativno upravljanje. Budući da je riječ o malo složenijoj materiji, nije čudno što poslovno površna javnost radije ostaje na površini kadroviranja i politiziranja.

Korporativno upravljanje svojevrsni je proces kojim korporacije odgovaraju na prava i želje interesno-utjecajnih skupina – ‘stakeholdera’. Budući da je tu riječ o državnim tvrtkama, svaki je građanin ‘stakeholder’. I normalno je da traži da se kvalitetno upravlja njegovom imovinom. Prije svega, da se ona ne potkrada. Ali to je samo jedan sloj. Taj ‘metamenadžment’ uključuje definiranje ciljeva i sredstava za njihovo postizanje te praćenje izvedbe i djelotvornosti.

U prijevodu, da bi se ocijenilo je li Koračević za mjesto šefa HEP-a ili nije, trebalo bi jasno objaviti kriterije prema kojima će se ocjenjivati. Je li mu zadatak maksimirati HEP-ovu dobit pa da se tom zaradom pune rupe u proračunu? Ili mu je glavni cilj pripremiti HEP za komadanje i maksimiranje cijene po kojoj će se pojedini dijelovi prodati stranim investitorima? Možda je prioritet razvoj da bi se smanjio uvoz struje? Ili je važno da cijena struje bude što niža, ali bez gubitaka u poslovanju?

Slično je i s drugim poduzećima u kojima je država potpuna ili djelomična vlasnica. Uzimo Inu, u koju ulaze teškaši Linić i Čačić. Koji su zadaci koje im postavljamo mi, građani ove zemlje koji smo još ipak nekakvi suvlasnici manjinskog paketa nekad moćne naftne kompanije? Lako je reći da ministarski dvojac treba braniti nacionalne interese. Ali kako kvantificirati i definirati nacionalni interes? Je li najvažnije da se rafinerije ne zatvore, nego da se osuvere? Je li i koliko važno da se molovce prisili da sve što se može nabavljaju od proizvođača opreme i repromaterijala te pružatelja usluga iz Hrvatske? Ili je prioritet vratiti većinski vlasnički paket?

Jednako tako trebalo bi odrediti prioritete za čelnike tvrtki poput Janafa ili Plinacra. Možda je njima ‘benchmark’ usporedba učinkovitosti prema sličnim tvrtkama u Europi. Jednakim pristupom trebalo bi svakih pola godine ocjenjivati je li kadroviranje u HŽ-u, HAC-u ili Hrvatskim šumama bilo dobro ili katastrofalno. Koliko se god vladajući političari ljutili kad se površna i povoljna javnost zakvači za njihovo kadroviranje, možda im je potajno drago zbog toga. Jer pitanja o korporativnom upravljanju mnogo su teža od kadroviranja.

O tim bi se pitanjima u hrvatskoj javnosti i medijsima morale voditi rasprave. U njima bi vođe Kukuriku koalicije trebalo stjerati u kut. Pa neka onda zbog inzistiranja na takvim odgovorima divljaju nakon što se ugase kamere.