Grozničavo se branimo od ruskog kapitala, a politički smo prosovjetski nostalgici koji žale što su razočarali Putina. Politički, integralni smo dio Zapada, glava je ostala na istočnoj strani.
Srbija i Republika Srpska igraju na rusku kartu, Crna Gora igra i na rusku i na američku, bošnjačka komponenta u BiH igra na razlike među njima i na treću opciju. A na što igra Hrvatska? E, to je već pitanje za milijun dolara.
Sâm se Putin pak, gotovo do razine parodije, koristi shemama američkoga političkog marketinga: pokazuje mišić, fotografira se kao nepobjedivi junak koji dominira pod vodom, na zemlji i u zraku, pobjednik je nad tigrovima, portretira ga se kao navodnog osvajača gipkih gimnastičarki. I, napokon, pokazuje gospodu Putin u pobjedničkoj noći… Međutim, ni u jednom trenutku ne ostavlja mjesto sumnji da iza tih estradiziranih predstava stvari i beskompromisna kontrola svih ključnih procesa u Rusiji: tolika da čak može dopustiti (kontrolirane) demonstracije, da si može dopustiti da poslije izbora uhiti demonstrante prema svom nahođenju, tek da pokaže koliko je sloboda relativna, tko je stvarni gazda i gdje je granica koju će tolerirati. Čak si može priuštiti izvjesno lažiranje tijekom izbora. Ne zato da pobjedu učini uvjerljivom, nego više zbog toga da demonstrira svoju političku premoć.
On se nije trudio da ga OESS proglasi poštenim. Što mi može OESS? – tu je poruka želio odaslati. Sad si čak može dopustiti da, u skladu s najavama D. Medvedeva o preispitivanju kaznene odgovornosti bivših ‘oligarha’, smanji kaznu svojim nekadašnjim najvećim političkim rivalima na čelu s Mihailom Hodorkovskim ili ih oslobodi. Jer Vladimir Putin čvrstom je kagebeovskom rukom ovladao Rusijom, a zbog amerikaniziranih marketinških dodataka svjetska je ‘faca’. Takva Putinova Rusija ide dalje, sa sve više simpatija, uspješno prodajući sebe kao protutežu američkoj dominaciji. Što je svijetu, Europi, našem susjedstvu i, napokon, Hrvatskoj očekivati od tog ojačanog kontinuiteta Putinove Rusije?
