Osobe koje žive od trača slove za najtjeskobnije: ispraznost života nadomještaju gutanjem žutila i raduju se kad susjedu crkne krava.
Nastavak s prethodne stranice omanju diverziju i kazati kako tračanje ima svojih prednosti. Pritom valja imati na umu da u tom slučaju iz velikog bureta tračeva treba izdvojiti površne analize selebriti života, znate ono: ‘Se-verini došao u posjet za vrijeme posjeta’, jer one ne služe ničemu drugom doli tome da zabave ili, u nekim slučajevima, utječe malene anonimuse pokazujući im da i bogati plaću.
U svim drugim slučajevima (kad je onaj odsutni treći netko iz stvarnog života) tračanje može poslužiti kao društveni lakmus papir. Njegova priroda mijenja se ovisno o tekovinama, tren-dovima i, općenito, stanju nacije. Ta je njegova osobina do izražaja došla s procvatom medija, ponajviše u drugoj polovini 19. sto-ljeća, kad se ogovaranje iz intimnog prostora preselilo na naslovnice tiskovina. Jedna od prvih takvih novina bila je engleska tiskovina znakovita imena Skandal koja je Englezima pod noge podastrla velike tajne visokog društva. Tako se, primjerice, na meti novinara Skandala našla muza Georgea Bernarda Shawa Lady Campbell koja je, pisalo se, bila jedina žena u Londonu s pedikiranim nožnim noktima. Slovila je kao lomi-teljica nejakih muških srdaca, bila pre-zrena od sunarodnjakinja, a u povijesti ostala upamćena kao jedna od prvih žrtava tračerskih novina. Njezini grijesi (seks prije braka, primjerice) iz današnjeg kuta izgledaju doista benigno, ali u ono su doba, izneseni javno, zasluživali svaku društvenu osudu. Ako se ševiš naprosto NE želiš da to dospije u novine. No to nije jedino.
U tim ranim danima trača postalo je izuzetno važno pod svaku cijenu izbjeći davati povod za bilo kakvo ogovara-nje, jer je svaki pojedinac, bez obzira na društveni sloj kojemu pripada (a o tome tako divno govori britanska serija ‘Downton Abbey’) držao do vlastite reputacije, trudio se svim silama sačuvati vlastiti, a potom i ugled obitelji. Trač bi u tom slučaju poslužio kao društveni korektiv, linija koja točno razgraničuje ono što se smije od onoga što se ne smije. Odsutnost straha od trača zato može biti i pokazatelj erozije društvenih vrijednosti. Prije nekoliko večeri u Drugom formatu, emisiji javne dalekovidnice, uvažena Mirjana Krizma-nić ispričala je priču o gospodinu kojemu se omaknulo, pa je ukrao, pa se posramio, pa se ubio. Osuda javnosti, okretanje glave i šuškanje bez njegove nazočnosti bili su za tog gospodina toliko strašni te nije vidio drugog izlaza nego da se pospremi dva metra ispod zemlje. Istina pripovijest je tužna i možda ekstremna ali opet danas mnogima do ugleda pa ni do tračeva nije stalo ni koliko je crno ispod nokta. Spusti li se pak trač na mikrorazinu, povjerljive.
