Studenti žele raditi u Americi

U Skradinskoj Skali poslužit će vam dvije loptice orzota koje neodoljivo podsjećaju na bujno poprsje neke jedre dame.

Ako se najprije uhvati ženku, mužjak će dati petama ili perajama vjetra. Bolje je reći da će pobjeći na mlažnog pogon. Jako je lijepo vidjeti sipu kako bježi. Uvuče u svoje mekano tijelo vodu, naglo je istisne i nekoliko metara unatrag prijeđe nevjerojatnom brzinom. I tako, dok mužjak strada zbog umješnosti sipolovca, ženka, kazali bismo, glavu gubi zbog – ljubavi. Zahvaljujući sipama glavu su gubili i ljudi, barem je tako pisao Casanova. I nisu stradavale žene kojima bi slavni Giovanni Giacomo nekim posebnim receptom očarao um prije nego što bi ih odveo u ložnicu. Naprotiv, glavu je gubio on sam. Prije smrti 1798. u Duxu, današnjem češkom gradu Duchcovu, gdje je radio kao knjižničar i tajnik grofa Waldsteina, upravo je o sipama razmišljao kad bi se sjećao rodne Venecije u koju se, znao je, više neće vratiti. Tamo, u toj jedinstvenoj laguni, jedinstveno su slatke bile i sipe.

Svaki put kad u ribarnici vidim sipe, posebno one male, četiri pet centimetara duge tamne jastučice uprljane još tamnijim kapljicama crnila, ne mogu odoljeti da ih ne kupim. A kad dodem kući supruge obvezno ima nekog važnog posla u susjedstvu za koji joj, kao slučajno, treba upravo toliko vremena koliko meni treba da počistim te u tom trenutku mrske glavonošće. Ne mogu se sjetiti ružnije riječi kojom bih ih nazvao dok vežem najstariju crnu pregaču, razvlačim najlon po kuhinjskoj ploči i laćam se noža. Jednu po jednu, a čini mi se da ih ima na tisuće, treba razrezati i oprezno izvaditi kost, a pritom ne oštetiti vrećicu s crnilom. Nikada nož nije dovoljno oštar, prst dovoljno tanak ni vrećica dovoljno čvrsta. No, kroz trnje se putuje do zvijezda, pa i toj muci dođe kraj. Tad počinje slast. Bilo da se na brzinu pofigraju, bilo da se posluži između redova tanko narezanog krumpira pa, zaljene vinom i uljem te posute začinima ispeku u pećnici, bilo da se umiješaju u rižoto, sipe su nešto posebno. Poseban može biti i rižoto, ako se umjesto riže uzme ječam. Kao što to radi predvini majstor iz Skradina Petar Vuković, vlasnik restorana Skala. To više nije rižot, nego orzot jer ječam u Skradinu i Dalmaciji zovu orzo. Petar, koji je na riječima vješt kao i u kuhinji samo to ne želi odmah pokazati, na tanjur će posložiti dvije loptice od tog orzota. Neodoljivo će podsjećati na bujno poprsje neke jedre dame. I kad gost to primijeti pa još poprat komentarom koji će Peri dopasti, otvaraju se vrata raja u ovom lijepom restoranu još lijepšega grada na granici slane i slatke vode. Zbog tog miješanja voda skradinske se sipice dulje pamte.

A svašta se još od sipa može napraviti. Fina pašteta, ako nije grijeh to prekrasno jelo nazvati tako običnim imenom. Sipe se očiste i kuhaju dok ne omekšaju. Vreće s crnilom se, naravno, prije izvade. Kuhano meso samelje se u blenderu s tvrdo kuhanim jajima, slanim ribicama, krušnim mrvicama, limunovim sokom, maslinovim uljem, paprom, peršinom. Gotovom namazu doda se crnilo i dobro se izmiješa vilicom. Sipa je odlična i u najrazličitijim inačicama šuga ili popara. Čim se propiraju na maslinovu ulju i luku, a doda se i malo vina, ne može se pogriješiti. Sipa je glavonožac dvoškržnjak i, poput lignje, a za razliku od hobotnice, ima deset krakova. Osam je kratkih, a dva su duga. Između njih su snažne čeljušti koje podsjećaju na papigin kljun. Živi u cijelom Jadranu, na dubinama do čak 250 metara, a u proljeće prilazi obali. Zato se tada najčešće i lovi. Ime joj je slično na jezicima svih mediteranskih i crnomorskih zemalja, ali i na njemačkome i finskome: Sepia, sa-bida, sipia, siccia, supia… Korijen riječi je, piše Veljko Barbieri, iz vremena otprije Trojanskog rata, kad su Jazon i Argonauti plovili Mediteranom. Sipa u Jadranu naraste do 60 centimetara i može težiti do tri kilograma. Osim obične sipe u Jadranu žive i tri vrste sipica. Iglata i rumenka narastu do 12 centimetara, a mala sipica upola je manja. Sve tri vrlo su ukusne i cijenjene u gastronomiji iako se mnogo rjeđe love i teže ih je pronaći nego njihovu veliku rođakinju. Ova prekrasna poslastica koristi se i u rugalicu. Nit je sipa riba nit je otočan čovik, kažu Dalmatinci kad žele uvrijediti pojedinca, sve otočane ili stanovnike nekog pojedinog otoka, najčešće Brača. A i kontinentali se tako pokušavaju narugati svim Dalmatincima. S obzirom na sve slasti koje sipa pruža, ova rugalica, kao uostalom sve, više govori o onome tko se pokušava rugati, nego o onome kome se ruga.

Studente je najviše zanimalo predavanje CCUSA o mogućnostima zapošljavanja tijekom ljeta u Americi. Predstavljeno im je kako se mogu prijaviti te što mogu očekivati kada prijeđu veliku Baru. Upoznati su s mogućim negativnim stranama, ali i s onima pozitivnima. Ove godine preko agencije u Ameriku može ići 500 studenata, a svi oni koji to žele, moraju se požuriti jer prijave traju do 15. ožujka. Za razliku od prijašnjih godina uvjet je za dobivanje vize osiguran posao u Americi, a mogu se prijaviti i studenti kojima je ostao samo diplomski rad. Studenti mogu raditi od 1. lipnja do 1. listopada, a mjesec dana prije i poslije mogu turistički razgledati SAD.

• Ovaj je projekt nastao prošle godine kada je nekim studentima u studentskoj udruzi postalo jasno da je želja za radom, studiranjem ili posjetom Sjedinjenim Američkim Državama velika, a informiranost mala, zbog čega ih se malo odluči na to. Tad smo odlučili izraditi projekt koji bi studentima pružio sve informacije koji bi im pomogle pri odlasku u SAD. Ove godine bilo malo lakše sve to organizirati. No s obzirom na to da smo htjeli biti drukčiji od prvog izdanja, trebalo je sve to osmisli, što je bilo zahtjevno. Moram istaknuti i potporu fakulteta koji nam je izasao u susret. Osim što su nam omogućili dvije najljepše dvorane dopustili su nam da imamo štandove u auli fakulteta. Projekt su svi prepoznali i nadamo se da smo nekima olakšali odluku da učine taj veliki korak i krenu studirati na neko od američkih prestižnih fakulteta – poručila je Benzoon.

Međutim, top 20 fakulteta koje naši studenti žele upisati jesu Yale, Harvard, ali i manje poznati kao kolož u Illinoisu ili sveučilište u New Yorku. Predstavnici američkog veleposlanstva, ali i sami studenti koji su studirali u Americi, slažu da svako od 4900 sveučilišta daje odličnu naobrazbu, a oni fakulteti u manjim mjestima osjetno su jeftiniji i sam život manje stoji.

Studenti su oduševljeni idejom odlaska u Ameriku te su im predavanja dosta pomogla. Najviše ih je zanimalo ono asistentice na Ekonomskom fakultetu Ane Bulić. Ona je korak po korak objasnila kako su izgledale njezine dvije godine na Harvardu, ali ne samo dio u Americi nego od početka – kako je napisala motivacijsko pismo, pronašla smještaj, kako se snašla te koji su plusevi i minusi studiranja na elitnom američkom sveučilištu. Također, ona i profesor Velimir Srdić istaknuli su da su otvoreni za sva pitanja o toj temi te će rado odgovoriti svim zainteresiranim na konzultacijama. Upravo je to najveća prednost ovih Dana jer su studenti sami saznali tko je već bio u SAD-u te bez ikakvih ograda mogu postavljati pitanja ljudima s iskustvom. Iako su tek završili, organizatori iz Hrvatske studentske asocijacije nemaju previše odmora.

• Jako smo zadovoljni, nadamo se da pomažemo studentima i sponzori su zadovoljni. Razmišljamo o sljedećoj godini i širenju na druge gradove. Htjeli bismo da se i u Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru studenti upoznaju s mogućnostima studiranja u Americi jer želimo da mladi iskoriste mogućnosti koje im se nude – poručila je za kraj Benzoon.