Trebamo kejnezijansku intervenciju u privatnom sektoru za rast od 3%

Potrebni su snažni fiskalni poticaji kućanstvima da bi se povećala njihova potražnja i poduzećima da bi se pokrenuo nov investicijski ciklus.

Ostaje veliko pitanje hoće li Vladine filigranske mjere pokrenuti ekonomske aktere na nov ciklus potrošnje i investicija, odnosno nov ciklus ekonomskog rasta. Odgovor je vrlo jednostavan: neće!

Za sljedbenike Friedricha von Hayeka, velikog austrijskog ekonomista, kriza je posljedica preinvestiranosti, nagle kreditne ekspanzije i nedostatka štednje. Ekonomski bi agenti (poduzeća, kućanstva i država), prema Hayekovu teorijskom modelu, trebali imati racionalna očekivanja (teorijska škola racionalnih očekivanja dominirala je ekonomskim politikama razvijenih zemalja proteklih 25 godina) i u krizi sami uspostavljati novu ravnotežu. Sljedbenici Johna Maynarda Keynesa, velikog Hayekova intelektualnog protivnika, izvore krize nalaze pak na suprotnoj strani: manjak investicija u odnosu na štednju i nedostatak ukupne potražnje izazivaju krizu. Država, dakle, mora intervenirati da bi se ubrzale investicije i povećala domaća agregatna potražnja. Pojednostavljeno: Hayek traži više štednje, a Keynes više potrošnje.

Velika ekonomska kriza 2008. – 2009. mnoge je Hayekove sljedbenike navela da prijeđu u ‘protivnički’, kejnezijanski tabor i prihvate politiku kejnezijanskih fiskalnih poticaja za izlazak iz krize. Danas još samo fanatični sljedbenici Hayekove škole mogu tvrditi da vlade razvijenih zemalja nisu trebale intervenirati 2009. Prema općemu mišljenju, bez snažnih fiskalnih poticaja gospodarstva razvijenog svijeta otklizala bi u veliku depresiju, sličnu onoj iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Jednako tako većina suvremenih ekonomista tvrdi da su radijalne mjere fiskalne štednje, u vrijeme kad su investicije privatnog sektora slabe, siguran put u dugoročnu ekonomsku stagnaciju.

Hrvatska Vlada svoj je mandat počela s nekoliko mjera ekonomske politike za koje premijer Milanović vjeruje da hrvatsko gospodarstvo mogu izvući iz duboke strukturne krize. Podsjetimo da je riječ o smanjenju proračunske potrošnje i deficita državnog proračuna za nešto više od tri milijarde kuna, povećanju osnovne stope PDV-a za dva postotna boda uza smanjenje socijalnih doprinosa te najavi novog ciklusa ulaganja javnih poduzeća od otprilike tri milijarde eura. Ako zanemarimo dvojbu o tome koju ekonomsku školu Vlada slijedi u oblikovanju mjera ekonomske politike, ostaje veliko pitanje hoće li takve – filigranske – mjere pokrenuti ekonomske aktere na nov ciklus potrošnje i investicija, odnosno nov ciklus ekonomskog rasta. Odgovor je vrlo jednostavan: neće!

Investicije javnih poduzeća koje je Vlada nedavno najavila ne samo da ne mogu utjecati na ekonomski rast i zaposljavanje u kratkom roku nego će povećati razinu javnog duga. Javna poduzeća, nažalost, zbog slabih vlastitih bilanci te investicije ne mogu financirati bez Vladinih jamstava koja ulaze u izračun javnog duga. To će dodatno pogoršati financijski položaj ukupnog javnog sektora, sniziti kreditni rejting cijele nacionalne ekonomije i otežati financiranje privatnih investicija. Povećanje poreznog opterećenja potrošnje povećanjem osnovne stope PDV-a s druge će strane obezbediti kućanstva, smanjiti njihovu potrošnju i povećati štednju, dakle rezultirati ponašanjem kakvo bi upravo očekivali sljedbenici škole racionalnih očekivanja. Prema tome, ta mjera nije u funkciji rasta domaća potražnje kao jedinog pokretača rasta u kratkom i srednjem roku.

Da bismo izbjegli nesporazum, moramo odmah reći kako hrvatsku ekonomiju ne smijemo uspoređivati s grčkom, koju očekuju desetljeća velike nesigurnosti. Hrvatska privreda u neusporedivo je boljem stanju. Ipak, izrazito visoka nezaposlenost, potpuno neprihvatljiva za ekonomije u razvoju poput hrvatske, velik je problem i najvažnije političko, ekonomsko i socijalno pitanje. Zbog toga Vlada mora svu svoju politiku usmjeriti prema rješavanju tog problema u najkraćem roku.

Nova radna mjesta mogu se otvoriti jedino ubrzanim ekonomskim rastom prema godišnjim stopama od tri do četiri posto u idućim godinama. To liki rast svakako je ostvarljiv i moguć, ali potrebna je kejnezijanska intervencija u privatnom sektoru. Potrebni su, dakle, snažni fiskalni poticaji kućanstvima da bi se povećala njihova potražnja i poduzećima da bi se pokrenuo nov investicijski ciklus. Vlada do potrebnog novca za poticaje mora doći nastavljajući privatizaciju javnih poduzeća, uvodeći imovinske poreze i reformirajući državnu upravu, čime bi se potpuno otvorio širok prostor dotoku stranih ulaganja.