Financijsku stabilnost, nap. a.) i ESM-u (Europski trajni mehanizam za stabilnost), i to nakon srpnja, te, posljednje, morat će se povećati MMF-ovi resursi, jer ako govorimo o rizicima za globalnu ekonomiju, moramo govoriti i o tim resursima.
Ako neke zemlje napuste eurozomu, neće se moći izbjeći devalvacija budućih nacionalnih valuta. Slabiji euro svakako bi pomogao, još je presnažan za periferiju. Ipak, vjerujem da neće jako oslabjeti zbog FED-ove politike. Želio bih naglasiti da slaba valuta može pomoći samo ako imate fleksibilnu ekonomiju, što vidimo na primjeru Irske. Ta se zemlja ‘izvozi’ iz krize jer je izvozno orijentirana ekonomija koja je strukturne reforme provela prije 20 godina, ali ostatak periferije to nije učinio, pa ni neke veće europske ekonomije. Irska može izvući korist iz slabog eura, no čak i da je euro bio 20 posto slabiji nego danas, ne bi se dogodio izvoznički bum u Portugalu, Španjolskoj, Italiji ili Grčkoj. Za te ekonomije trebat će vrijeme.
Jesu li raspad eurozone s jedne strane ili fiskalna unija s druge strane jedini scenariji, ima li čega između? Između smo u ovom trenutku, zato i ne funkcionira. Napravljeni su koraci prema fiskalnoj uniji, EFSF je neka vrsta euroobveznice, ESM također. Pakt o kojem se raspravlja nije savršen, ali donosi međunarodnu koordinaciju fiskalne politike različitih država. U isto vrijeme sadržava prijetnju periferiji u obliku uvjetovanosti financiranja reformama, odnosno upozorenja da članstvo u eurozoni ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dakle, sad smo negdje u sredini. Situacija se mora pogoršati da bi se stvari probile kroz politička ograničenja u smjeru fiskalne unije. Prema mojem mišljenju, situacija će se pogoršati u rastu. Periferija će razočarati u tome, bit će joj teško dosegnuti fiskalne ciljeve i trebat će joj sve više novca. U tom scenariju fiskalna je unija bolja i jeftinija opcija.
