Nadzorni odbori

Član NO-a mora biti osoba od političkog povjerenja, mora biti stručnjak, ne smije biti u sukobu interesa, ne smije se baviti biznisom koji je predmet društva u koje je imenovan, mora poznavati korporativno upravljanje. S lab natalitet Hrvata počinje imati ozbiljne posljedice. U cijeloj državi ne mogu se pronaći poštene, pogodne i stručne osobe, sa znanjem i upravljačkim vještinama, koje bi sjedile u upravama i nadzornim odborima državnih perjanica. Dva najjača partnera u Vladi ne mogu se složiti bi li u javne tvrtke poslali osobe neukaljana ugleda ili one od povjerenja koje će predano izvršavati dodijeljene zadatke. Obje kvalitete, pokazalo se, ne uspijeva združiti nitko.

Doduše, i sama si je Vlada skočila u usta. U Odluci o određivanju uvjeta za kandidate, među ostalim, piše da član uprave ili NO-a ne smije biti pravomoćno osuđen na naknadu štete društvu ili njegovim vjerovnicima. Znači li to da za bilo što drugo može biti osuđen? Tako je zaključila javnost obrušivši se na HNS-ova pretendenta za mjesto u Janafu Srećka Ferencaka. Iz sličnog je razloga pokopan još jedan HNS-ov kadar, Tomislav Dragičević, za kojeg je AUDIO ustvrdio da zbog afera ne može u Nadzorni odbor Ine.

No akademik Jakša Barbić upozorava da u Vladi Odluci nije riječ o kaznenoj odgovornosti, nego o naknadi štete prema društvu u koje je osoba imenovana kao član uprave ili nadzornog odbora. Opći uvjeti kandidature propisani su Zakonom o trgovačkim društvima.

Esad Čolaković, glavni menadžer HUM CROMA-e, misli da je od svega napravljena ‘bura u čaši vode’. Odluka je, kaže, sročena nespretno i svatko zlonamjeran iz nje može iščitati što želi, ali mogućnost imenovanja pravomoćno osuđenih zbog kaznenog djela sigurno nije bila Vladina intencija.

No iz Odluke viri još nekoliko nelogičnosti, i to onih koje se međusobno potiru. Član uprave ili NO-a mora imati najmanje pet godina radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u struci – ali da se kao fizička osoba ne bavi poslovima iz predmeta poslovanja društva! Tko to može imati iskustva, primjerice u naftnom biznisu, a da se njime ne bavi? Ili da razumije ponešto o bankarstvu, a da prste u njega nije umocio?

Čolaković priznaje da to jest problem. Rješenje je ili pridobiti ljude da se iz privatnog sektora presele u javni (zbog lošijih financijskih uvjeta to je teška misija) ili ih sustavno educirati.

Barbić, međutim, u tome ne vidi problem – ako je netko pravnik i zadužen je za pravna pitanja, posve je svejedno radi li u kožarskoj ili naftnoj industriji. Ako netko razumije korporativno upravljanje, nevažno je upravlja li tvrtkom za proizvodnju vijaka ili odjeće. Struka je, kaže, mnogo širi pojam i ne treba ga gledati tako sektorski ograničeno.

Siniša Petrović, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, kaže da su javni natječaji bili svojevrsna parodija, jer svaki dioničar, pa tako i država, ima pravo birati osobu od povjerenja, ali stručnu, koja će obavljati posao u interesu društva, pri tome vodeći računa i o interesu dioničara.

Logično je da to budu stručne osobe u svojim sektorima, dakle da u prehrambenoj tvrtki radi netko s iskustvom rada u prehrambenoj industriji, da na poslovima revizije rade revizori, na pravnim poslovima pravnici. No ono što je važno, a to se često zaboravlja, jest da osobe imenovane na mjesto člana upravnog ili nadzornog odbora ne zastupaju više državu koja ih je predložila, nego moraju činiti sve što je potrebno u interesu društva – tumači Petrović razrješujući tako enigmu u čijem bi interesu trebali postupati nadzornici.

U interesu tvrtke! To posve čitko piše u Zakonu o trgovačkim društvima. Koliko to članova nadzornih odbora zna, još važnije – poštujte? Nisu li javna poduzeća postala gnijezdima korupcije upravo zato što je interes države, točnije njezinih dužnosnika, bio ispred interesa kompanije?

Daniele Divjanović, član Upravnog odbora Hrvatske udruge certificiranih nadzornika (HUCNO), kaže kako je praksa u razvijenim zemljama da se u NO biraju ljudi od povjerenja, ali koji su educirani, imaju određena znanja, moral, etičnost i – neovisnost.

U Podravci imate nekoliko interesnih skupina, bankare, mirovine, države, no svaki član nadzornog odbora mora djelovati isključivo u interesu društva. To očito nije dovoljno jasno, što pokazuju afera koje su se događale isključivo u tvrtkama u kojima država ima svoje udjele. Dioničarima je važan samo profit, a maksimizacija i isplata profita ne moraju nužno biti u interesu same kompanije – tumači Divjanović, dodajući kako je važno, posebno u društvima u kojima je nekoliko članova nadzornog odbora, da svaki član pokriva sektor za koji je stručan.

Na upit bi li nadzornici trebali imati certifikat (u Hrvatskoj ga izdaje HUCNO), odnosno ako već nemaju tražena znanja, usavršiti se naknadno, Barbić kaže da tu nema puno filozofije.

U nadzorni odbor treba imenovati onoga tko zna, tko to može i hoće raditi, tko je nezavisan i nije u sukobu interesa. To moraju biti temeljni kriteriji za izbor članova nadzornog odbora, a ne stranačka pripadnost ili politička podobnost. No ima li netko spomenuta svojstva, nije važno pripada li nekoj političkoj stranki, ali ne bi smio biti državni dužnosnik. To što netko ima certifikat da je pohadao odgovarajući tečaj i položio ispit može eventualno biti plus i olakšati odlučivanje ako kandidat uz spomenuta svojstva ima i to, ali ni u kojem slučaju jedino svojstvo koje bi se zahtijevalo za predlaganje kandidata – kategoričan je Barbić.

Petrović certifikatima ne vjeruje jer se nadzornici dokazuju radom, a ne posjedovanjem certifikata koji, kaže, nije ni određen zakonom. Čolaković, međutim, misli da je HUCNO pokrenuo dobru inicijativu (iako je, kaže, pomalo kompromitirana ‘produkcijom’ u aranžmanu zagrebačkog Ekonomskog fakulteta).

Nadzornik mora razumjeti financije, mora znati čitati poslovne knjige, mora poznati pravo društava i uza sve to biti interesno, materijalno i politički neovisan – kratko kaže. Dakle, član NO-a mora biti osoba od političkog povjerenja, mora biti stručnjak, ne smije biti u sukobu interesa, ne smije se baviti biznisom koji je predmet društva u koje je imenovan, mora poznati korporativno upravljanje, mora znati što kao član NO-a smije, što ne smije i još mnogo, mnogo toga.

Gdje naći savršene kandidate koji ispunjavaju sve ili bar većinu zahtjeva? Iz HUCNO-a bi se mogla namaknuti trećina kadrova, drugu trećinu hitno bi trebalo poslati na edukaciju o korporativnom upravljanju. A preostala trećina? To piše na početku – veći natalitet, lakši izbor!