NAFTA

Europljani se bahato razbacuju izjavama da im ukidanje uvoza iranske nafte ništa ne znači. Njemačka, Francuska i Britanija zaista ne ovise o iranskoj nafti, ali Grčka uvozi trećinu potrebne nafte iz Irana, Španjolska i Italija oko 13 posto. Riječ je o najkrhkim ekonomijama EU, koje porast cijene nafte može gurnuti preko ruba koji očajnički pokušavaju izbjeći.

Kao što je i najavio, Iran je preduhitrio sankcije Europske unije najavljenje za ljeto i prekinuo isporuke nafte Velikoj Britaniji i Francuskoj, potez više za unutarnjopolitičke svrhe, manje ekonomsko oružje. Britanija gotovo uopće ne uvozi iransku naftu (manje od jedan posto), a Francuska ovisnost o četiri posto već smanjuje pa nekog posebnog efekta na ekonomije ovih dviju zemalja prekinuti dotok nafte iz Irana neće imati. No stvari nisu tako jednostavne, udruženo američko-europsko ukidanje kupnje nafte od te zemlje ipak ima i neke vrlo konkretno posljedice.

Cijena nafte na svjetskom tržištu reagirala je na natezanja Irana i zapadnjačke koalicije skokom na najvišu razinu u proteklih osam mjeseci, prekočivši u ponedjeljak 112 dolara po barelu. Za neugodan rast cijene i efekte koje ima na svjetska gospodarstva dovoljna je i neopipljiva, psihološka prijetnja problema u opskrbi, ništa se ne mora ni dogoditi. Tako je JP Morgan podignuo prognoze prosječne cijene nafte za ovu godinu na 118 dolara, sa 112, uz očekivanje plafona od 135 dolara. Iako kreatori najnovijeg embarga usmjerenog na razvoj iranske nuklearnog programa uvjeravaju svijet kako problema neće biti, proizvodnju nafte pogodio je niz teškoća i zapinjanja – proizvodnja je smanjena u južnom Sudanu, Jemenu, Nigeriji, Siriji i Libiji. Iran je pak odgovorio uvođenjem dugoročnih ugovora kao jedinog oblika trgovanja naftom (2-5 godina) kako bi spriječio moguća smanjenja potražnje u sklopu sankcija.

Koliko god zvuči ozbiljno, sankcije EU i Amerike upitne su prema mnogim analitičarima. Iran Europi isporučuje oko 18 posto ukupnog izvoza nafte, a glavni su kupci zapravo u Aziji. Kini isporučuje 22 posto (Kini to čini šest posto uvoza nafte), 16 posto drugim zemljama, 14 posto Japunu (oko devet posto japanskog uvoza) i 13 posto Indiji (devet posto indijskog uvoza nafte), s tim da su Kina i Indija odbile sudjelovati u embargu i najavile nastavak trgovanja s Iranom. Dapače, Indijci, ekonomija u razvoju gladna nafte, navodno su već počeli istraživati mogućnost iskorištavanja nastale situacije u vlastitu korist i mogućeg povećanja uvoza iz Irana. Što se Japana tiče, čini se da će Amerikanci svoje vjerne saveznike uspjeti nagovoriti na sudjelovanje u embargu, usprkos početnoj nevoljnosti ekonomije koja nakon prirodne katastrofe prošle godine ima povećane potrebe za naftom, sada krucijalnim izvorom energije. Neslužbene informacije govore o rezu uvoza iranske nafte od 11 posto, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će Amerikanci kompenzirati prvu japansku gestu dobre volje.

Inače vrlo povoljiv saveznik, Japan je u ovom slučaju između dvije vatre jer bi sankcije u slučaju trgovine s Iranom pogodile njihov financijski sektor, a s druge strane, smanjenje uvoza nafte izravno će osakatiti proizvodnju i ekonomiju u cjelini. SAD je, naime, najavio kažnjavanje financijskih institucija koje obavljaju transakcije vezane s naftom s iranskim središnjom bankom, potez kojim se pokušava zaobići problem nevoljnosti ključnih kupaca da sudjeluju u embargu. Za svaki potez ima i protupotez, Kinez i Indijci navodno bi mogli naftu Irancima plaćati u zlatu kako bi izbjegli i ovaj američki manevar.

Nije ni Amerikancima sasvim svejedno, imaju dosta težak zadatak uvođenja embarga koji bi zaista našteto Iranu, a da u isto vrijeme ne preplaše tržište, naštete prijeko potrebnom ekonomskom rastu, osiromaše prosječnog Iranca i uzemire svoje saveznike. Stvar dodatno kompliciraju predsjednički izbori u Americi ove godine, zbog čega bi predsjednik Barack Obama mogao izgubiti bodove kod glasača kako god se situacija okrene. Ako ne pokaže zube Iranu, gubi one radikalnije glasove i daje streljivo tvrdolinijaškim protivnicima, a u isto vrijeme preveliko ‘šarafljenje’ može dovesti do rasta cijena nafte i naštetiti američkoj ekonomiji.

Prvi promašaji u sankcijama već se vide. Primjerice, isporuke žita Iranu, izuzete od sankcija, ne realiziraju se zbog financijskih restrikcija iranskim bankama preko kojih bi se transakcije vodile. Osim toga ni cilj sankcija nije jasno kvantificiran, pa tako neki tvrde da bi smanjenje prihoda od izvoza nafte od 25 posto bilo uspjeh i imalo efekt na iransku ekonomiju, dok drugi nacrtuju 18 posto. Neuobičajena odlučnost Europske unije tradicionalno nenaklonjenih embarga Iranu objašnjava se gubitkom vjere u pregovore, ali i strahom od eskalacije regionalnih ‘čarki’ u ozbiljan vojni sukob Irana, eventualno i Sirije, s Izraelom i Amerikom u glavnim ulogama. Njihova logika kaže da bi sankcije mogle biti blazi oblik pritiska kojim bi se izbjegla opća makljaža.

Očiti dobitnici embarga bit će drugi veliki izvoznici nafte poput Saudijске Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji će dobiti povećane narudžbe i zaraditi još koju kantu. Svi ostali, koji nisu blagoslovleni naftnim bogatstvom i ovisi o iranskoj nafti u određenom opsegu, zahvaljujući embargu bit će uglavnom osuđeni na dobru volju nekoliko bliskoistočnih proizvođača nafte, a stavljanje svih jaja u istu košaru nikad nije mudar potez.

Ovo su očito tek prvi potezi opasne šahovske igre koja bi na kraju mogla oštetiti obje strane više nego što misle jer se čini da i jedni i drugi podcjenjuju posljedice onoga što rade. Europska unija se baha razbacaju izjavama kako im uklanjanje uvoza ništa ne znači, iako je stvar nešto kompliciranija. Veliki vode, Njemačka, Francuska i Britanija, zaista ne ovisi o iranskoj nafti, ali jedna Grčka uvozi trećinu svojih potreba iz Irana, Španjolska i Italija oko 13 posto i pitanje je hoće li odgoda stupanja sankcija na snagu do ljeta biti dovoljna za prilagodbu. Ujedno je riječ o najkrhijim ekonomijama EU, pa nije teško pretpostaviti kakvi bi problemi mogli nastati ako stvari izmaknu kontroli. O mogućem kontraefektu i vojnom sukobu, kao i rastu cijena nafte, da se ne govor. Sve to pak u ime opsesije zvane iranski nuklearni program i panike da će ta zemlja imati nuklearnu bombu, premda je već imaju zemlje s mnogo agresivnijim navikama.