IAKO POSTUPAK CERTIFICIRANJA NIJE

Ništa me ne pitajte, to je prava noćna mora, uglavnom će vam odgovoriti svatko tko je pokušao izvesti svoj proizvod u inozemstvo i suočio se s brojnom dokumentacijom i ishođenjem nužnih certifikata kako bi proizvod uopće dobio zeleno svjetlo za konkurentska bitku na stranim, posebice tržištima zemalja EU. Pa iako nije moguće pružiti jedinstven savjet ili recept prema kojemu ćete sigurno odraditi svaki nužni korak, pokušali smo doznati od strukovnih udruga Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore najvažnije smjernice koje poduzetnik mora imati na umu kad se upušta u inozemnu poslovnu avanturu.

Prije svega, važno je istaknuti da su izvozne procedure propisane i ujednačene u svijetu te da dokumentacija ovisi i o zemlji ili o grupi zemalja u kojoj se roba izvozi iz Hrvatske. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska će postati dijelom zajedničkog tržišta i carinske unije, a promet robom između zemalja članica odvijat će se bez carinskih formalnosti, odnosno bez provedbe carinskog nadzora nad robom i bez naplate carinskih davanja. To se ponajprije odnosi na zabranu carina i pristojbi s jednakim učinkom na promet roba među državama članicama Unije kao i na primjenu zajedničke carinske tarife na njihove trgovinske odnose s trećim zemljama.

Pri isporuci robe u zemlje članice EU i ulaza iz EU u RH robu više neće pratiti Jedinstvena carinska deklaracija, već će hrvatske tvrtke izvještavati o svakom izlazu, tj. otpremi robe u drugu zemlju članicu EU, odnosno o svakom ulazu, tj. o primitku robe iz druge zemlje članice. RH će se uključiti u Intrastat – sustav prikupljanja podataka o robnoj razmjeni među zemljama članicama EU. Više neće biti potrebna ni uvjerenja o hrvatskom podrijetlu robe no dotad se još treba malo strpljeti i slijediti postojeća pravila igre.

Hrvatski propisi o dokumentaciji koja prati robu pri izvozu usklađeni su s propisima EU i WTO-a no napominjem da dokumenti ovise i o vrsti robe. Uz izvoznu carinsku deklaraciju, ovisno o vrsti robe, potrebno je priložiti različita uvjerenja odnosno certifikate. Među ostalim potvrdu o podrijetlu robe, fitosanitarno uvjerenje, veterinarsko uvjerenje, sanitarno uvjerenje, izjavu o sukladnosti izvozne dozvole za izvoz nekih vrsta robe koju mora odobriti nadležno tijelo uprave (npr., lijekovi, droge, oružje…) – kaže Lidija Švaljek, direktorica Centra za poslovne informacije HGK.

Pri izvozu bilo koje robe u EU, nastavlja Švaljek, robu treba pratiti (ako su zadovoljeni propisani uvjeti) potvrda o podrijetlu EUR.1, koju izdaje nadležna carinsarna odnosno, ako nisu zadovoljeni preferencijalni uvjeti, potvrda o nepreferencijalnom podrijetlu. Tom se potvrdom omogućuje uvoz robe u EU bez plaćanja carine.

Može se reći da je nužan veći broj dokumenata pri izvozu prehrambenih proizvoda, lijekova, medicinskih pomagala i slično – kaže Švaljek i nastavlja: Na jedinstvenom tržištu EU primjenjuje se sustav biljnih putovnica. Riječ je o službenoj etiketi, ispravi ili drugoj službenoj oznaci kojom se potvrđuje da bilje, biljni proizvodi i drugi nadzirani predmeti koji se premještaju odnosno stavljaju na tržište udovoljavaju propisanim fitosanitarnim zahtjevima. Biljna putovnica izdaje se nakon obavljenoga zdravstvenog pregleda u određenome vegetacijskom razdoblju na mjestu proizvodnje.

Kako su fitosanitarne kontrole bilja ukinute na granicama država članica unutar Unije, biljna je putovnica dokaz da su bilje i biljni proizvodi koji napuštaju mjesto proizvodnje ispravni, a u slučaju izbijanja zaraze osigurava se sljedivost do izvora zaraze. Hrvatska je, napominje, već uspostavila sustav biljnih putovnica. Međutim do ulaska u EU biljna putovnica koristi se isključivo u unutarnjem prometu na hrvatskome nacionalnom tržištu. To znači da pri uvozu bilja i biljnih proizvoda iz država članice EU u RH bilje mora pratiti fitosanitarni certifikat, dok se pri izvozu na tržište EU ili tržišta trećih zemalja izdaje fitosanitarni certifikat.

Označavanje sukladnosti proizvoda do pristupanja Hrvatske EU ili do stupanja na snagu Sporazuma o ocjenjivanju sukladnosti i prihvaćanju industrijskih proizvoda s Europskom unijom i njenim državama članicama (ACAA), za proizvode obuhvaćene sporazumom, ako ta činjenica nastupi ranije, obavlja se stavljanjem oznake ‘C’ kojoj je pridodan identifikacijski broj ovlaštenog tijela za ocjenjivanje sukladnosti u slučaju da ono sudjeluje u postupku ocjenjivanja sukladnosti. Identifikacijski broj ovlaštenog tijela za ocjenjivanje sukladnosti određuje rješenjem o ovlaštenju čelnik središnjeg tijela državne uprave u čijem je djelokrugu donošenje propisa kao i vođenje odgovarajuće javne evidencije – tumači Švaljek.

S druge pak strane industrijski proizvodi stavljeni na tržište EU imat će nesmetan pristup cijelom tržištu EU jednom kad su provedeni postupci ocjene sukladnosti za proizvod i ako je proizvod označen oznakom CE (CE oznaka sukladnosti odnosi se jedino na direktive Novog pristupa), što je i obveza proizvođača. Kako će RH biti dio unutranjeg tržišta EU priznati će se izjave o sukladnosti, provedeni postupci ocjenjivanja sukladnosti od strane prijavljenih tijela u RH, isprave o sukladnosti (certifikati) izdani od tih tijela kao i svakog drugog prijavljenog tijela u EU, što je u skladu s načelom uzajamnog priznavanja i prihvaćanja. Izbor prijavljenog tijela ovisi jedno o proizvođaču.

No, za stavljanje proizvoda na tržište CEFTA-e trebat će, kao uostalom i dosad, provoditi ispitivanja proizvoda odnosno postupke ocjenjivanja sukladnosti za proizvode u zemlji u koju se izvozi, sukladno tehničkom zakonodavstvu zemlje. To neposredno utječe na rokove i cijenu proizvoda. CE markica ili certifikat očigledno su najvažniji dokument, što ne umanjuje važnost nijednog drugog bez kojega nećete moći zadovoljiti sve propisane uvjete. Naime i Snježana Tomić, voditeljica Službe za odnose s javnošću HOK-a, kaže da je načelno u Europskoj uniji nužno imati upravo CE markicu, iako vrsta certifikata za EU tržište ovisi o konkretnom proizvodu.

U Hrvatskoj se sada koristi C oznaka. Izdaju je ovlaštene institucije, akreditacijska tijela. Svaki proizvod koji ide na EU tržište treba imati navedenu CE oznaku. Naprimjer, implantati za ljudsko tijelo imaju složenu proceduru ispitivanja i odobravanja, dok je za manje složene proizvode dovoljno da proizvođač da izjavu kako je proizvod u skladu s propisima na snazi. Osnovna značajka CE markice jest da ona potvrđuje kako određeni proizvod ne može naštetiti ljudima i okolini. Ovisno o složenosti proizvoda CE markicu izdaje i odgovarajuće ovlašteno tijelo u EU. Hrvatske proizvode trebaju ispitati odobrena tijela EU. No kad Hrvatska postane članicom EU i neke će ustanove u RH biti ovlaštene za takva ispitivanja – dodaje Tomić.

Proizvođač može izabrati za ispitanje bilo koju od EU ustanova koje obavljaju te poslove. Složeniji proizvodi, posebice oni koji predstavljaju veću opasnost za ljudje, zahtijevaju i složenija ispitivanja pa je skuplje pribavljanje certifikata. Ukratko iako procedura certificiranja možda nije lagana i prohodna, a i sustav nije dovoljno susretljiv i orijentiran prema korisnicima, ostaje činjenica je da je ta procedura ujedno trening za ulazak u EU gdje nijedno pravo neće biti moguće ostvariti bez strogog pridržavanja rokova i zadane procedure koja će, istini za volju, za neke jednostavno biti – preskupa.