Izraelski ministar nema potrebu tumačiti svijet s palestinske strane. Samo prihvaćanje tog pravila bilo bi velika škola, a prepoznavanje jednakih procesa u susjedstvu neprocjenjivo.
Predsjednik Ivo Josipović i ministrica Vesna Pusić nisu mogli odabrati izazovnije odredište i trenutak za svoju prvu zajedničku inozemnu turneju: Izrael, uz posjet Palestinskoj samoupravi. Na zapadu Egipta, u kojem su nakon arapskog proljeća, u demokratskoj proceduri, vlast osvojili islamisti i sad pripremaju državu uređenu prema šerijatu, u kojoj sigurno neće biti mjesta za 17 milijuna kršćanskih Kopta. Na sjeveru Sirije, u kojoj traje krvava pobuna protiv diktatorskog režima Bašara-al-Asada, uz vjerojatan egipatski rasplet.
Poznavatelji bliskoistočne povijesti i sadašnjosti, poput profesora Raphaela Israelija, upozoravaju da bi u Siriji kraj diktatorske dinastije Asad mogao biti i mnogo krvaviji. Jer pobjeda pobunjenika, koje predvode islamisti, sigurno bi značila pokolj zajednice alavita, kojoj pripada i dinastija Asad. Ona čini 12 posto stanovništva Sirije, ali zbog diktatorskog sustava zemljom; sirijski muslimani ne smatraju je muslimanskim.
Oko Sirije se već podijelilo Vijeće sigurnosti: SAD traži Asadov odlazak u ime demokracije, Rusija i Kina podupiru diktaturu dijelom kao branu još jednom islamističkom poretku, ali ponajprije kao razlikovnu politiku prema SAD-u. Na istoku je Izraela Jordan, čiji su prozadnji dinastijski temelji također uzdrmani arapskim proljećem. A samo su malo dalje na istoku američkom invazijom devastirani Irak i još malo dalje najveći izraelski neprijatelj – Islamska Republika Iran – koja upravo pojačava mornaričku prisutnost u Perzijskom zaljevu i najavljuje daljnji razvoj nuklearnog programa. Usporedne političke drame na granici eksplozije, u kojoj se prepleću užarena pitanja aktualne svjetske politike u kojoj se zrcele povijesna, religijska i civilizacijska sučelja.
Tijekom trodnevnoj posjetu Izraelu i Palestinskoj samoupravi hrvatski predsjednik i šefica diplomacije nisu napravili nijednu političku pogrešku. Ostali su dosljedno na općim načelima euro-američke politike: izrazili su prijateljstvo Izraelu, razumijevanje za Palestinu (Pusić je, dakako, odustala od svoje predministarske nakane za državnim priznanjem Palestine), izrazili potporu miru i rješenju na temelju dvije države. Njima se ne može dogoditi da se poput bivšeg predsjednika Mesića ponude kao bliskoistočni mirovni posrednik ili da se zauzmu za spašavanje Bašara-al-Asada. No mene zanima jesu li predsjednik i šefica diplomacije za tog posjeta Izraelu u vrlo dramatičnom trenutku nešto naučili – kao političari, kao intelektualci i kao ljudi.
