Nikako da se u eter probije ključna informacija, koja bi ublažila kataklizmu – da svatko, a osobito muški članovi obitelji – uzmu lopatu i očiste pred svojim vratima i svojom kućom.
Običan snijeg, malo viši od uobičajenog, koji se, da su slušali gđu Ivančan-Picek i g. Vakule, mogao u gradovima već prvog dana očistiti jednostavnim alatima, poput lopate za čišćenje snijega, a ceste održavati prohodnima uz malu pomoć ralica sa sjevera, pretvorio se u kataklizmu i zapomaganje, u katastrofu nacionalnih razmjera. Imali smo izvanredne vijesti o tome kako pada snijeg, kako se na jugu pripremaju zalihe hrane za slučaj da međa potraje dulje od dva dana. Mogle su se primijetiti i međusobne streljice, ovisno o tome koja stranka vlada gradom i u kakvim je odnosima sa središnjom vlašću. Ali nikako da se u eter probije ona ključna informacija, koja bi umnogome ublažila kataklizmu – da svatko, a osobito muški članovi obitelji – uzmu lopatu ili sličnu alatku i očiste pred svojim vratima i pred svojom kućom. S naznakom – čistiti dok je snijeg još svjež. Katastrofa, naime, počinje kad se ne očisti na vrijeme pa se sledi. Kao što se dogodilo.
A onda, kad se i to dogodilo, cijeli se sustav lokalnih vlasti i državne napregnuo ne bi li našao odgovor na pitanje na koje svaki lički seljak spontano odgovara svaki dan u prosjeku četiri mjeseca na godinu – kako očistiti visoki sleđeni snijeg. I pronađeno je ultimativno rješenje – dignuti na noge vojsku. U dramu je uključen ministar obrane Kotromanović, da spasi od snježne pogibelji hrvatski jug direktno iz Münchena s konferencije o europskoj sigurnosti.
Eh, ali tu se pojavljuje drugi problem – niti mi imamo vojsku niti ju je tako jednostavno dignuti. Naš najprofesionalniji dio vojske u međunarodnim je misijama, ostatak profesionalnog kadra nije u vojarnama, već po kućama pa potraje dok ih se skupi. A ono malo dobrovoljaca koji su se prijavili za služenje vojnog roka praktički je neupotrebljivo. Tako se snijeg na jugu umalo nije otopio dok se vojska dignula. A i kad se dignula, izgledalo je kao parodija – njih desetak u maskirnim odorama i s lopatama za vrt, takozvanim štihačama, kopkaju po snježnoj pritini ispred Imotskog. Da ih nisu dignuli, netko je još možda i mogao gajiti iluziju da mi imamo vojsku.
