Ja ću igrati u Medveščaku

Nastavak s prethodne stranice kao dječaku, ali nije me nagovarao. Slušam ga i vjerujem mu, ali u treninzima mi nije mogao pomoći, jer kad sam započeo karijeru počelo se drugačije igrati, braniti, trenirati. No, kad imam loš dan pa mi ne ide, glava ne radi, jedino mi on može pomoći. Uvijek zna reći pravu stvar koja me trgne. A kada sam bio dječak i još nije bilo EBEL lige govorio sam: ‘I ja ću igrati u Medveščaku’, a on bi se nasmijao i rekao da se to nikad neće dogoditi. Eto, dogodilo se i sretan sam zbog toga, a i on.

Kad ste prvi put stali na led? – Imao sam četiri godine. Ubrzo potom počeo sam trenirati hokej, ali najprije sam bio igrač. To mi se nekako nije svidjelo. Valjda sam bio malo lijen pa mi se nije dalo mnogo sklizati. Mislio sam: radije bih stajao, kao tata. Šalim se. Gotovo sam odustao od hokeja jer me otac pokušao nagovoriti da ostanem igrač. Govorio je da su vratari samci u timskom sportu, njima nema tko pomoći, izloženi su. Čak i kada tijekom cijele utakmice odlično braniš, dovoljna je jedna pogreška i svi je pamte i uočavaju. Smiju ti se kada primiš gol ili pogriješiš. Ostali igrači dio su tima koji djeluje na ledu pa ako netko ima malo lošiji dan, suigrači mogu na sebe preuzeti dio tereta i pokriti te u grupi.

Pa, što je presudno za dobrog vratara? – Refleksi, koncentracija, opsežna kondicijska priprema, stabilna psiha i mnogo rada. Cijeli život treniram i uvijek se može još više i još bolje. Srećom, u Švedskoj sam imao odlične trenere. Uz njih sam se naučio ispravno i mnogo raditi, dakle tamo sam imao sve ono što nisam u rodnim Jesenicama. I nakon takvog procesa dolaze i vrhunski rezultati.

Kako biste se opisali, što vam je najjača osobina? – Uh… Borben i svakako uporan. Teško mi je samog sebe opisati. U ovome što radim, dakle hokeju, mogu reći da sam perfekcionist. Inače sve ovisi kakve se volje probudim, ponekad jedino želim biti sam, ponekad se želim družiti i zezati…

Kako podnose poraze? – Ovisno o porazu, o utakmicu koju sam izgubio. Svaki ti poraz nešto pruži ili oduzme. Ponekad se cijelu noć vrtim i mučim, a kojput to lakše prebrodim. Tako je to u sportu.

Osjećate li ponekad zasićenje, želju da odete iz sporta? – Ne, nimalo. Zasad jako volim to čime se bavim. Bilo bi mi jako teško da ne volim, a sigurno rezultati ne bi bili kakvi jesu. I nadam se da ću hokej što dulje moći igrati.

Zašto postoji toliko mnogo viceva o vratarima, i to u svim timskim sportovima? – Doista ih ima, i ja sam se naslušao milijun viceva o golmanima, ali ne prepoznajem se u ni u jednoj od tih priča. Prema svemu tome, čini se, nisam pravi golman. A baš sam se i sâm znao zamisliti nad time i ne znam odakle to dolazi, valjda jer su najučljiviji u timu. Pokušali su me zafrkavati i moji suigrači, ali uvijek sam našao način da primjereno uzvratim na šalu. Nije mi problem prihvatiti zezanje, ali nikad si nisam dopustio da mi se smiju i da to postane trajno stanje.

Kako se pripremate za utakmice? Imate li neke rituale ili fetiše bitne za pripremu? – U formu dolazim tako da večer prije počnem razmišljati o tekmi i fokusiram se na nju. Ne dopuštam si previše mentalnog opuštanja, pa zato i ne volim izlaziti van ili biti u većem društvu. Najbolje mi je biti sa suprugom ili s nekim prijateljem, navečer pogledati film i fizički se odmoriti. Ne dopuštam si da budem psihički previše opušten, jer na utakmicu moram imati pravi tonus kako bih dobro branio. A fetiš su mi bokserice u kojima sam dobro branio. To rublje volim nositi i na sljedećoj utakmici. Naravno, oprano. To me na neki ležerni način fokusira na bitno – pobjedu.

Lani ste bili na operaciji koljena, kako je prošlo i koliko ožljeda i modrica zaradite na utakmicama? – Koljeno se posve oporavilo, a što se ožljeda tiče nemam ih previše. To je prednost golmana u odnosu na ostale igrače. Za mene je mnogo opasniji trening, jer na treningu prema golu stigne do 300–tinjak šutova, a na utakmicama 20–ak.

Iako je i mnogima u Hrvatskoj fenomen kako je hokej postao popularan, možete li iz vlastite perspektive to objasniti. Uostalom i vi ste došli u Medveščak u ranoj fazi popularnosti hokeja. – Doista. Ovdje gotovo 20 godina nije bilo nekog pravog hokeja pa ljudi nisu bili previše zainteresirani. Ova liga je dobra, u njoj se igra dobar hokej pa su ljudi to valjda i prepoznali. Vide da se svi u Medveščaku trude i to zbog samog sporta. Mi ovdje svi izgaramo do posljednje kapi, ginemo za svaku minutu igre i to navijači prepoznaju pa je atmosfera na utakmicama fenomenalna, pravi šou. Uostalom, tu sam i zato što sam čuo da će igrati za EBEL ligu i da su počeli okupljati dobru ekipu. Vidio sam da su u klubu sposobni ljudi pa su se tako poklopili svi elementi koji će mi pomoći da ostvarim svoju želju iz djetinjstva.

Prepoznaju li vas na ulici? – Da, ali ljudi su ljubazni, nisu napasni. Hrvati su jako pristojni, možda me zatraže autogram, neku fotku i puste me na miru.