NA ‘TERAPIJU’ Zamorne ispovijedi na kazališnom kauču

Jednak tempo izmjene osam likova na psihijatruvom kauču i njihovi monolozi, bez promjene intenziteta tijekom cijele predstave, ostavljaju osjećaj poput kave na koju ste otišli s prijateljem kojeg muče problemi, a s koje samo želite pobjeći.

Osnovan 1997. Teatar Rugantino nezavisno je kazalište pod vodstvom glumice Gordane Gadžić i njezina privatnog i poslovnog partnera, nedavno preminuloga glumca Ivice Vidočića. Bavi se suvremenim dramskim naslovima, ponajprije onima čiji je primarni cilj društveni angažman.

Njihova nova produkcija donosi nam dramu mladoga beogradskog dramatičara Jordana Cvetanovića. ‘Terapija’ je već izvođena u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Gorana Markovića, a prošle ga je godine u New Yorku postavila srpska redateljica s američkom adresom Sanja Beštić. Riječ je ispovjednoj drami koja prati priče osmero ljudi koji redovito dolaze k svom psihijatru: gej para, poslovne žene, direktora tvrtke, psihoterapeuta, sina, majke i slijepca. Svi likovi, većinom u monodramskoj formi, prepiravaju događaje iz svoga života, zapušćujući se pritom u kontemplacijama, neurozama i očaju. Riječ je o vrlo čistoj i jednostavnoj narativnoj liniji koja pomalo odiše kvalitetama suhog anglosaksonskog pripovjednog stila i usredotočuje se na intimne životne probleme poput samoće, seksualnosti, majčinstva, rata, posesivnosti i taštine. Režija Maje Šimić koncentrirana je, u skladu s dramskim tekstom, isključivo na glumce i njihove reči.

Svjesna odluka da se u predstavi potpuna dominacija dade tekstu posve je legitimna i nipošto neobičajena za takvu vrstu teatra i, naravno, iz vrlo vjerojatno opravdanih financijskih uvjeta domaće nezavisne scene. Nažalost, u toj produkciji ona prouzrokuje mnogo više problema nego što pruža prednosti. Naime, dramaturška organizacija monologa već je nakon prvih pola sata potpuno jasna pa postaje zamorna, bez ikakvih ekscesa u cijeloj predstavi. Izvedba glumaca usredotočena je isključivo na gledatelja, bez promjena u intenzitetu, što Cvetanovićev suhi i kazališno nepovijesni stil pisanja jednostavno ne trpi, pa cjelokupni dojam ostavlja osjećaj poput kave na koju ste otišli s prijateljem kojeg muče problemi – i to pomalo naporne kave s koje želite pobjeći.

O tekstu je možda teže govoriti, no s obzirom na to da nije preživio filter takve sumorne režije i da nije vrsta drame koja se temelji na verbalnoj virtuoznosti koja bi ga možda izvukla, nego nalazi uporište samo u nekoliko suhih i grubih duhovitosti koje zahtijevaju nešto drugačiji tretman, teško će biti zanimljiv širem krugu gledatelja. Možda jedini test na kojem nova produkcija Teatra Rugantino prolazi njegova je vjera u nužnost vidljivosti suvremenoga dramskog teksta.