Kriza je svakako promijenila i najveću američku i svjetsku nagradu za filmska ostvarenja. Ove godine među nominacijama za Oscar nema ni ‘blockbustera’ ni najava o golemu profitu od kinoulaznica. Trend je malog ulaganja, visoke kvalitete i solidna, ali rijetko golema, povrata na ulaganje. Takvi filmovi pak automatski djeluju ‘umjetničkije’, što je karta na koju neki namjerno igraju.
Glavna bitka za 84. Oscara, kad je riječ o producentima i lovi koja se vrti, ove će se godine, kao i prošle, voditi između dvaju holivudskih teškaša – Scotta Rudina i legendarnih braće Weinstein.
Tako će Rudin, zaslužan za čak 11 od ukupno 21 nominacije za filmove u produkciji Sony Picturesa, kompanije gladne financijskog uspjeha nakon postanja u posljednje vrijeme i studijskog pobjednika nominacija, ‘Igrum pobjednika’ i ‘Jako glasno i nevjerojatno blizu’ (‘Extremely Loud and Incredibly Close’) 26. veljače napasti apsolutnog favorita u kategoriji najboljeg filma – ‘Umjetnika’ Boba i Harveyja Weinsteina. Igra brojki fascinantna je i baca sasvim drukčije, profanije svjetlo na pri-redbu namijenjenu uzvišenju slavljenju sedme umjetnosti i ljudske kreativnosti, a pokazuje i da se ne vodi samo bitka između kreativnih vizija nego i blagajni iza njih.
Financijski promučurna braća iz vrha holivudske produkcije u ‘Umjetnika’, crno-bijeli, nijemi ‘ho-mmage’ počecima kraljice umjetnosti, utrošili su tričavih 15 milijuna dolara, a film je dosad zaradio 46 milijuna. Sjajan rezultat za film s ‘hendikepom’ koji bi ga donedavno držao daleko od najvažnijih kategorija i očiju šireg dijela javnosti. Em francuski, em crno-bijeli, em nijemi. Uz glavnog konja za utrku braća u konkurenciji, u slabijim kategorijama, imaju još dva filma – ‘Željeznu damu’ (‘The Iron Lady’, o životu britanske premijerke Margaret Thatcher) i ‘Moj tjedan s Marilyn’ (‘My Week With Marilyn’, o životu Marilyn Monroe).
U suprotnom je kutu Rudin s ‘Jako glasno i nevjerojatno blizu’, sladunjavim ostvarenjem koje je kritika pokopala, nepoznatog proračuna i zaradom od samo 21 milijun dolara, i ‘Igrum pobjednika’, napravljenom za 50 milijuna dolara i zaradom od 106 milijuna. Izvan najjačih kategorija, osim za najbolju žensku ulogu, može računati na ‘Muškarce koji mrze žene’, težak 90 milijuna dolara uz zaradu od 184 milijuna.
Najzanimljivija je situacija s filmom ‘Hugo’, pobijednikom prve oskarovske runde s čak 11 nominacija, ali i jedinim iz najjače kategorije koji nije otplatio dosad uloženo, ako se zanemari ‘Jako glasno i nevjerojatno blizu’, za koji se ne zna koliko je stajao. Novi film Martina Scorsesea, kojeg je Akademija dugo ignorirala, najsukluplji je uradak najatraktivnije kategorije, nemalih 150 milijuna dolara, od kojih je dosad vratio samo 90 milijuna. Dobio je najviše nominacija, ali u očima spekulanača još ne kotira bolje od ‘Nasljednika’ i ‘Umjetnika’, zajedno jeftinijih od njega. Zapravo, većina filmova iz kategorije, zbroji li se, jeftinija je od ‘Huga’.
Drugi najsukluplji jest ‘Put rata’, povratnički film Stevena Spielbergera, napravljen u njemu svojstvenom stilu. Patetična ratna drama epskih razmjera stajala je 66 milijuna dolara, no zato je uprihodila 111 milijuna i redatelju koji je tri godine izbivao s velikog platna donijela šest nominacija. Kao najisplativiji pokazali su se ‘Ponoć u Parizu’ Woodyja Allena i ‘Tajni život kućnih pomoćnica’ Tate Taylor. Prvi je među najjeftinijima, samo 17 milijuna uloženih dolara producentima je donijelo 148 milijuna. Drugi je stajao malo više, oko 25 milijuna, zaradivši dosad za tu kategoriju rekordnih 205 milijuna dolara. U potonjem slučaju velik uspjeh uopće ne začuduje jer je riječ o osrednjem djelu koje igra na kartu političke korektnosti pričom o crnkinjama na američkom Jugu početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Slične niske strasti iskorištava i ‘Jako glasno i nevjerojatno blizu’ koji pak računa na sentiment prema napadu na Ameriku 11. rujna 2001. i dobrićinu Toma Hanksa.
Bez megahitova To što su u najvažnijoj kategoriji nominirani Allenova ‘Ponoć u Parizu’, ‘Nasljednici’ Alexandera Paynea, ‘Umjetnik’ Michela Hazanaviciusa, ‘Igra pobjednika’ Bennetta Millera i ‘Drvo života’ Terencea Mallicka, bez konkurencije nekog blokbusterskog megahita kakav je prije dvije godine bio ‘Avatar’ Jamesa Camerona, pokazuje učvršćenost promjene u tradiciji i poslovnome modelu Hollywooda, započete proteklih godina. Vrijeme dominacije velebnih produkcija koje stoje stotine milijuna dolara, kakva je npr. bila trilogija ‘Gospodar prstenova’ ili ‘Avatar’, očito je prošlo. Skupi su filmovi iznimke, a čini se da i oni ‘srednje’ skupi oslobađaju mjesta onima koji stoje relativno malo, nekoliko desetaka milijuna dolara, i imaju prepoznatljivu estetsku i umjetničku vrijednost, ne popularnost nastalu kao rezultat agresivnog oglašavanja i medijskog pritiska.
Naravno, ne bi Hollywood bio to što jest da se uvijek ne potkradu i ostvarenja kojima nije mjesto među najboljima i da nema prijepora u vezi s izostavljenima, ali toliku količinu jeftinih filmova Oscar rijetko vidi u istoj godini. Trend je, zapravo, maha dobio izbijanjem krize koja je vrlo snažno pogodila američku tvornicu snova i izravno utjecala na razmišljanje o filmovima. Smeća, dakako, i dalje ima u nepreglednim količinama, no kad se početkom godine počnu filtrirati vrijedna ostvarenja, u prije dvije godine posebno proširenoj kategoriji za najbolji film godine (broj filmova kandidata može varirati između pet i deset) nađu se uglavnom vrlo dobra ili odlična ostvarenja koja iz godine u godinu slijede trend malog ulaganja, visoke kvalitete i solidna, ali rijetko golema povrata na ulaganje. Osim za Spielbergera uobičajeno pretencioznog ‘Puta rata’ i zbog tehničkih preduvjeta zahtjevnog, pa i skupog, ‘Huga’ filmovi su iznenađujuće povoljni i osim ‘Tajnog života kućnih pomoćnica’ ne donose pretjerano visoke iznose.
Sva je produkcijska uglancanost nestala. Dva su glavna konkurenta za film godine neugledni ‘indie’ ‘Nasljednici’ i, što je mnogima u prvi tren zvučalo kao natjecanje za najbolji strani film, francuski nijemi, crno-bijeli ‘Umjetnik’. Činjenica da se zarada ipak ostvaruje, krizi i jeftinoj produkciji unatoč, pokazuje i da se kvalitetan ‘mali’ film može prodati, odnosno da uraci napravljeni prije svega prema umjetničkom kriteriju mogu biti isplativi. Publika se, dakle, može odgojiti da gleda Woodyja Allena, Alexandera Paynea, Michela Hazanaviciusa, Terencea Mallicka i druge redatelje koji ne bilježe rekordnu zaradu na blagajnama i snimaju nešto profinjenije filmove. Nije nevažno da je najjeftiniji film u konkurenciji ujedno najveći favorit za zlatni kipić.
Povijest, retro i nostalgija Sadržajno gledano, ove se godine svakako ‘nosi’ povijest – retro i nostalgija zauzeli su iznimno važnu ulogu u odabiru dobitnih filmskih tema. Dva od tri glavna favorita radnjom se vraćaju u početke filmske umjetnosti, ‘Hugo’ pričom o pioniru filma Georgesu Mélišu, ‘Umjetnik’ radnjom na kraj ere nijemog filma. Isto tako nominacije Michelle Williams i Kennetha Branagha za uloge u filmu ‘Moj tjedan s Marilyn’, Meryl Streep za ‘Željeznu damu’, Garyja Oldmana za ‘Dečko, dama, kralj, špjun’, film o hladnoratovskim špjunskim igrama, te ‘Puta rata’ za najbolji film, smještenom u Prvi svjetski rat, pokazuju veliku popularnost prošlog stoljeća u Hollywoodu ove godine. Čini se da povijesni film jednostavno nije mogao promašiti.
Neizbježne prijepore izazvalo je izostavljanje zvijezde u usponu Ryana Goslinga sa svih popisa usprkos sjajnim ulogama u ‘Martovskim idama’ i ‘Vožnji’, Clint Eastwooda i njegova novog filma ‘J. Edgar’, premda dotičnog obično veoma vole u Akademiji i rado je viđen na Oscaru, zato vjerojatno neće imati besane noći zbog ove godine, te Lynne Ramsay i Tilde Swinton, koje su ostvarile izvrsne uloge u ‘Moramo razgovarati o Kevinu’ (‘We Need to Talk About Kevin’). Biolo je i otvoreno razočaranih, poput Alberta Brooksa, kojem je izmaknula nominacija za sporednu ulogu u ‘Vožnji’ pa je ubrzo nakon objavljivanja ‘vitao’ da ga Akademija očito ne voli i da se nada kako će se Hollywood naći na sljedećem popisu osnovina zla. Posljednje je ime spomenuto u kontekstu nepravednog izostavljanja ono Michaela Fassbendera za ulogu u ‘Sramu’ (‘Shame’).
Zarada na priredbi No Amerika je ipak Amerika. Novac i bar nekakva zarada nužni su elementi svake djelatnosti, pa tako i umjetničke. Ni dodjela nagrada u tome nije iznimka. Ovogodišnji Oscar producirat će televizijska kuća ABC i za čast oglašavanja tijekom višesatne priredbe naplaćivati i do 1,7 milijuna dolara za 30 sekundi, što je podatak koji na važnosti dobiva tek kad se usporedi s ukupnim producijskim troškom za televiziju – upravo negdje u tom razredu, nekoliko milijuna dolara, ovisno o godini. Objavljivanje imena pobjednika i cijeli medijski cirkus realizatoru priredbe isplati se za samo 30 sekundi. Voditelj će biti veteran manifestacije, glumac i komičar Billy Crystal, koji je dodjelu Oscara vodio već osam puta. Vraćanjem provjerenom voditelju u ABC-u se nadaju vratiti gledatelje odbijene prošlogodišnjim očajno ocijenjenim voditeljskim parom Jamesom Francom i Anne Hathaway. Oscar je tada gledalo 37,9 milijuna gledatelja, mnogo manje nego godinu prije (41,7 milijuna).
Tri su filma s realnim izgledima za osvajanje najvrednijeg kipića ‘Umjetnik’, ‘Nasljednici’ i ‘Hugo’. Osim ‘Puta rata’ i ‘Huga’ većina ostalih filmova u kategoriji najboljeg filma godine ostavlja, katkad i forsirano, dojam malog filma snimljenog s oskudnom količinom novca zato što je riječ o dobitnom trendu. Osim što stvarno stoje manje od klasičnih ‘blockbustera’, automatski djeluju ‘umjetničkije’, što je karta na koju neki namjerno igraju.
