JAVNA NABAVA

Gotovo 15 posto udjela u BDP-u javna nabava važna je gospodarska grana u Europskoj uniji. U Hrvatskoj je njezin godišnji obujam 30-ak milijardi kuna. Za jednog mandata vlada, dakle, izravno ili neizravno odgovara za 120 milijardi kuna. Nabavni se obujam javnih tvrtki ne iskazuje izravno u državnom proračunu, ali te tvrtke uživaju potporu države, stoga govorimo o neizravnoj odgovornosti. U tu se skupinu ubrajaju npr. HEP, HŽ, Hrvatska pošta, Hrvatske šume, Hrvatske ceste itd. U programu nove Vlade ne spominje se, nažalost, javna nabava, tako da u ovom trenutku nije jasno kakve će kakvoće biti mjere za unapređivanje javne nabave.

Nedavna aktivnost udruge Vjetrenjača podsjetila je na važnost, ali i ranjivost, sustava javne nabave, odnosno na moguće nepravilnosti, prije svega pogodovanje, rastrošnost i korupciju. Ta tema, međutim, nikako da trajno zavlada medijskim i političkim prostorom, jednostavno zato što su – rješenja zahtjevna.

Relativno mnogo žalbi; pojavljivanje uvijek istih ponuđača na nadmetanjima; ponuđači su često distributeri, a ne proizvođači; tu su i ispodprosječna zastupljenost malog i srednjeg poduzetništva, slaba transparentnost te pomanjkanje nadzora nad učinkovitošću… samo su neki u nizu problema koji se u kontekstu javne nabave pojavljuju u Hrvatskoj. Ipak, ima osnove i za optimizam. Prvo, u posljednjih se deset godina uvela i ojačala legislativa uz pripadajuće institucije javne nabave. Od 1. siječnja 2012. imamo i novi Zakon o javnoj nabavi. Drugo, zaposleni kod javnih naručitelja već se dulje školju o provedbi zakona. Treće, osnivanje Središnjeg ureda za javnu nabavu pozitivan je iskorak u razvoju sustava i štednji. I, naposljetku, u manjkavom sustavu još ima kvalitetnih i angažiranih pojedinaca koji bi mogli na nov način promišljati o javnoj nabavi.

Paradoks javne nabave zrcali se u tome što javni naručitelji mogu pokazivati da strogo provode Zakon o javnoj nabavi, ali unatoč tomu imaju ne-učinkovitu nabavu. Glavni je prigovor javnim naručiteljima i mjerodavnim tijelima da to nisu primijetili. Njihov moto još glasi: ‘Raspišimo natječaj da prođe!’ Ne treba ni naglašavati da je često važnije dobiti traženu robu, radove ili uslugu negoli postići prihvatljivu cijenu, iako je to malotko spremno otvoreno priznati.

Valja naglasiti da smo često skloni u svakoj javnoj nabavi vidjeti namještanje ili korupciju. Javni naručitelji često rade po inerciji, odnosno prema iskušanim rješenjima. Kasno prihvaćanje proračuna, neodgovarajući procesi i organizacija, opasnost od kašnjenja isporuke zbog žalbi te primjena iste prakse i obradaca iz prijašnjih godina čine štetu veću od nepravilnosti koje privlače veću medijsku pozornost. U javnoj nabavi moglo bi se za mandata nove Vlade uštedjeti i više 10 milijardi kuna. Zabluda je, dakle, da se javna nabava može unaprijediti uvođenjem boljeg zakona. To je, zapravo, samo sredstvo u rukama javnih naručitelja. Iako novi zakon donosi neke olakšice, poput bolje primjene načela ekonomski najpovoljnije ponude, bolje ugovaranje rokova, odnosno ubrzavanje postupka, ostaje samo mrtvo slovo na papiru ako se ne promijeni nabavna praksa.

Što, dakle, treba promijeniti u nabavnoj praksi? Za početak važno je prijeći na novu razinu transparentnosti, što se odnosi i na javne naručitelje i na opću razinu. Današnja su izvješća uglavnom statistička, bez pravih pokazatelja učinka ili nepravilnosti. Nadalje, treba produbiti promišljanje u javnoj nabavi – za velike predmete nabave ili nabavne kategorije treba razviti javnonabavne strategije. Važno je stvoriti i organizacijske pretpostavke za funkcioniranje nabave prema načelima najbolje prakse. Organizacijski ustoj javnih naručitelja danas je djelovanje nabave i organizacijski sveo na marginu. Nabava se treba primjereno umrežiti s drugim funkcijama i uključiti u sve aktivnosti – od izrade plana i specifikacije te raspisivanja natječaja do kontrole ugovora i vrednovanja dobavljača. Na kraju, treba ojačati kontrolu izvršavanja ugovornih obveza ‘na terenu’. Onaj tko kontrolira je li roba isporučena, radovi izvedeni i usluge pružene u skladu s ugovorom danas je na mogućem izvoru korupcije. Javni naručitelji danas strogo kontroliraju ugovore. Kontrola često nije standardizirana ili se prekasno preispituje.

Dodatno će trebati preispitati rad Državne komisije za kontrolu postupaka nabave. Mnogo žalbi zatrpana Komisiju, zato treba ubrzati rješavanje žalbi, a u slučaju sumnje, pojednostavnjeno, radije se treba voditi gospodarskim kriterijima negoli formalno-pravnim. Tako se, primjerice, dobra ponuda ne bi smjela odbiti ako negdje nije numerirana manje važna stranica. Vlada ima jedinstvenu priliku u sljedeće četiri godine osuvremeniti javnonabavnu praksu, s naglaškom na povećanje transparentnosti, dobro planiranje, na javnonabavne strategije i njihovu provedbu, i to uz strogu kontrolu ugovornih obveza. Kad je pak riječ o zakonodavstvu, primjer Austrije, koja je prije dvije godine olabavila antikorupcijske zakone i sad ima problema, pokazuje da svim raspoloživim zakonskim sredstvima i dalje treba zadržati pozornost na jačanju borbe protiv korupcije.