Prvi kvartal 2012. ipak će biti zagrijavanje nove Vlade uz niz početničkih gafova. Od travnja do prosinca pogreške i lutanja neće se smjeti događati. Na početku 2013. biznis mora imati ‘poravnan teren’.
Tako bi se mogli opisati siječanski dani nove hrvatske Vlade predvođene premijerom Zoranom Milanovićem. Kad se zbroji što su sve novi ministri najavljuvali i radili u posljednjih desetak dana, javlja se slika s koncerta kad su glazbenici na svojim mjestima i svatko ugađa svoj instrument. Rezultat je – kakofonia. Publici to ne smeta jer očekuje da će za neko vrijeme početi izvedba kad će instrumenti i glazbenici zvučati skladno. E, sad, na koncertima se to obično dogodi. Dirigent kucne štapićem i izvedba počne. Treba se nadati da će ta paralela funkcionirati i kad je riječ o vladi Kukuriku koalicije.
Sad je već posve jasno da ovo nije supervlada koja je sposobna od prvog dana dolaska u Banke dvore ‘zasvirati’ u istom i k tome visokokvalitetnom ritmu… Koliko god ne tražili onih uobičajenih 100 dana uhodavanja, očito se to razdoblje ‘ugađanja’ ipak mora izgubiti. Od toga da smjenjivanjem državnih tajnika po neko ministarstvo na nekoliko dana ostane bez potpisnika računa u Fini do imenovanja donedavnog ravnatelja policije Olivera Grbića savjetnikom novog ministra unutarnjih poslova. Ili nespretnoga prvog susreta ministra pravosuđa s novinarima…
Ovoj Vladi ipak je nužno dati jedan kvartal uhodavanja. Ali zato u sljedeća tri kvartala, dakle u devet mjeseci do početka 2013., Milanovićeva vlada nema pravo na pogrešne strateške korake. Očuvanje kreditnog rejtinga njezin je najvažniji kratkoročni cilj. Ali uz tu hitnu intervenciju kriterij uspješnosti eike u Banskim dvorima na kraju 2012. bit će jesu li stvoreni uvjeti da se promijeni fokus u odnosu između države i privrede. Posljednjih osam godina zbog katastrofalne se politike HDZ-ovih vlada stalno ponavlja zahtjev da vlast poduzetnicima omogući normalno poslovanje. Bila je to faza u kojoj se tražilo da država nešto učini za privredu. Sad je napokon vrijeme da država uspostavi primjerena pravila igre (rokovni plaćanja, poštenija državna nabava, neselektivna politika zaposlenika Porezne uprave, efikasniji stečajevi, poboljšanje financijske slike prosječnog poduzetnika u Hrvatskoj…). Ako se to ostvari, umjesto priče što država može učiniti za biznis napokon će se fokus javne ocjene preseliti na poduzetnike i menadžere. Pa bi pitanje moralo glasiti: ‘Što vi, biznismeni, možete učiniti za građane ove zemlje?’
