Europska unija dotući će samo tvrtke koje su i danas nekonkurentne u Hrvatskoj. Možda najsamozatajniji član nove Vlade, potpredsjednik za unutarnju, vanjsku i europsku politiku Neven Mimica prema nekim je tumačenjima najvažnija politička figura nakon premijera Zorana Milanovića. Premda zadužen za širok spektar poslova, Mimica je, prije svega, stručnjak za problematiku Europske unije. Nakon ulaska Hrvatske u tu organizaciju 1. srpnja 2013. upravo će stručnost za to područje postati posebno važna. Po struci ekonomist, u prošlom je sazivu Sabora bio predsjednik Odbora za europske integracije, u vladu Ivica Račana ministar europskih integracija, a od 2000. do 2001. jedan od glavnih pregovarača s EU o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Jedna je od najpozvanih osoba za razjašnjavanje dvojbi mnogih građana o članstvu u EU.
-
Informativna kampanja za referendum o ulasku u EU nije najbolje prihvaćena, mnogi je smatraju jednostranom i djetinjastom. Propustili smo gotovo desetogodišnju priliku da se komuniciraju o EU učini sustavnim poslom i zato smo se našli u situaciji da je zaista riječ o kampanji za referendum, a ne o dugotrajnu poslu u kojem se cjelokupni proces mogao približiti građanima. Kampanja je trajala od jesenja i većinom se preklapala s izborima, zato nije previše informirala građane. Može se razgovarati o tome jesu li spotovi koji su se prikazivali bili dobro snimljeni. Neke su stvari razjasnili iako se, prema mojemu mišljenju, to moglo učiniti manje infantilno…
-
Slažete se da su bili pomalo djetinjasti? Da, jesu, odabrala se varijanta potpuna pojednostavnjenja koje se katkad pretvaralo u karikaturu, ali u cjelini, koliko god proces komuniciranja bio najslobodniji od tri traka pristupanja Uniji, uz reformski i pregovarački, jer nije bio dijalog, nego više objavljivanje informacija, zainteresirao je građane za europske teme. Povijesno gledano, od svih ulaza Hrvatske u razne sveze i zajednice u ovom su slučaju građani bili najviše uključeni. Ljudi su ipak imali priliku izjasniti se, bilo prihvaćanjem bilo nezadovoljstvom bilo primjedbama, a proces je i najdulje trajao.
-
Najviše se predbacuje jednostranost, odnosno propagiranje pristupanja. Recite koje su, prema vama, najveće slabosti ulaska u EU? Ima ih, naravno. Kad bi sve bilo dobro, svi bi to htjeli. Prvo, vlada strah da će nakon ulaska u tu asocijaciju Hrvatska izgubiti suverenost ili dio nje. Unija ne funkcionira kao federacija ili država, zato ne stoji strahovi o prenošenju suvereniteta na nekoga drugog. Mi dobromolno, zajedno s drugima, dijelimo dio suverenosti. Činjenica je da se u takvoj organizaciji dijelom suverenosti ne možemo koristiti autonomno ili potpuno. Drugi je strah od zajedničkog tržišta, od konkurencije iz nekih jačih članica, odnosno od propadanja dijelova gospodarstva zbog toga. To može biti točno, ali ovisi i o kvaliteti nacionalne ekonomske politike i vlade. Nekima će, vjerujem to donijeti probleme ili propast. Treće, Unija sama po sebi ne donosi sve potencijalne prednosti automatski, mnogo toga ovisi o djelovanju nacionalne politike. Vjerujem da oni koji to očekuju od EU pogrešno to percipiraju.
-
Plusevi? Sažnemo li ih, to su svakako dugoročna politička stabilnost, poštovanje načela i vrijednosti EU…
-
Ali upravo sad imate slučaj Mađarske, koja i to dovodi u pitanje… Dobro, uvijek ima primjera, ali, općenito, za sve tri načelne prednosti – političku stabilnost, ekonomsku konkurentnost i pravnu sigurnost – nema zadanih jamstava, to su mogućnosti. Hoćete li te prednosti doista iskoristiti, opet ovisi o nacionalnim sposobnostima. Zato ima ‘izljetanja’ iz nekih od tih kriterija, bilo da je riječ o političkoj nestabilnosti bilo o rubu gospodarskog kolapsa.
-
Dakle, to su mogućnosti, ne i jamstva sama po sebi? Tako je.
-
Sljedeći je prigovor datum referendum, uvjerenje da je raspisan prebrzo. Opet, podemo li od toga da je to desetogodišnji proces, koliko je god mogao biti otvoreniji, bilo je dovoljno vremena i načina da se javnost informira i dozna detalje koji će određivati svakodnevni život u sklopu članstva. Dakle, znanje i informacije dugo su se povećavali u javnosti pa, prema tome, datum referenduma ne određuje jesu li građani ili nisu dovoljno informirani. Bilo je dovoljno vremena da većina građana stvori vlastitu sliku o tome. Datum je mogao biti i prije da se poštovala prvotna saborska odluka o roku od 30 dana nakon potpisivanja pristupnog ugovora, ali naknadno se odlučilo da se produlji do 22. siječnja. Moglo se to možda pomaknuti za još koji tjedan, no riječ je o najviše mjesec dana unutar kojih se ništa konkretnije ne bi postiglo i građani ne bi dobili mnogo više informacija. Naprotiv, dulja odgoda referenduma skratila bi vrijeme za ratifikaciju u parlamentima zemalja članica, koje s tim počinju tek nakon naše ratifikacije.
