Home / Biznis i politika / Zaboravljen i Genscher

Zaboravljen i Genscher

Naši državni svirači u predvečerje referendumu zaboravili su na doprinos Euroljana međunarodnom priznanju Hrvatske, mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja i pravnoj potpori Gotovini.

Bez pozivnice i zahvalnice ostao je čak bivši šef njemačke diplomacije Hans Dietrich Genscher, simbol i predvodnik diplomatske bitke za međunarodno priznanje Hrvatske, ili bivši predsjednik francuskog Ustavnog suda Robert Badinter čiji je pravni prorijek (Zaključci Badinterove komisije) učinio to priznanje mogućim. Nije na proslavi bilo mjesta ni za jednog od onih agilnih francuskih, njemačkih ili onih malobrojnih britanskih intelektualaca koji su u jesen 1991. nastojali objasniti svojim vladama i svojoj javnosti zašto međunarodno priznanje Hrvatske zaustavlja i obeshrabruje velikosrpski ratni projekt. Iz prikazanog se moglo zaključiti da nas je međunarodno priznalo Vladimir Šeks nakon što mu je to odobrio Dražen Budiša.

Doduše iz sadržaja proslave bilo je teško dokučiti i zbog čega je to priznanje bilo toliko bitno da je ono učinilo mogućim oslobađanje i opstanak države. U političkom novogovoru naše aktualne državne elite europskom priznanju prethodili su ‘dramatični događaji’. Veleposlanici europskih država koji su u jesen 1991. vodili europsku promatračku misiju u Hrvatskoj u očajničkom zajedničkom pismu, koje poslije pada Vukovara šalju Bruxellesu i svojim šefovima država i vlada, govore o bestijalnom ratu koji protiv Hrvatske vodi JNA kršeci sva pravila civiliziranog ratovanja, najavljuju pad Osijeka, Vinkovaca, Karlovca, Siska, Zadra i pozivaju svoje vlade i EU da oružano interveniraju ili da se povuku i kapitaliraju posramljeni, s mrljom na savjesti. Dakako da ni za njih nije bilo mjesta na obljetnici.

Istog je dana obilježena i obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Kao praznik mira i mudrost nastupile nakon Oluje, kao posljedica realne prijetnje silom, što je uostalom i rekao tadašnjim lokalnim srpskim vlastima. Ivica Vrkić danas više ne zna zašto u srpnju 1993. ili u srpnju 1995. nije bio dovoljno mudar da započne mirnu reintegraciju Podunavlja. Dvanaest uglednih američkih, britanskih i kanadskih pravnika, stručnjaka za međunarodno ratno i humanitarno pravo, zna zašto su baš uz obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske poslali Haškom sudu podnesak u kojem osporavaju presudu za prekomjerno i neselektivno granatiranje, kao temelj za osudu generala Ante Gotovine, i traže od suda da im omogući uključivanje u proces. Jer oni su (bivši) vojnici i znaju da su međunarodno priznane i oslobađanje zemlje temelji države i preduvjet za njezinu europsku i euroatlantsku integraciju. I oni su prijatni, pa je njihov podnesak uz 20. obljetnicu bio izraz poštovanja i svojevrsna čestitka. Iz njihove glazbene perspektive nije pojmljivo da naši državni svirači to i ne primjećuju.

Da uza sve priče o zaštiti identiteta nisu uspjeli u europski prihvatljivu priču ubližiti posljednjih 20 godina svoje povijesti, već bauljaju između lokalnih budnica i internacionalističkog negacionizma. Da su toliko nezahvalni, bez poštovanja prema drugima, bez smisla za gestu, da su i na sjednicu na kojoj su, nakon 20-godišnjeg mučnog puta, europski parlamentarci u rekordnom postotku izglasovali hrvatsko članstvo u EU, naši najviši državni svirači otišli bez vina, pršuta i kulena, bez prigodnog slavleničkog koktela. I zato će nakon nedjeljnog ‘da’ za ‘violino’, trebati još mnogo školovanja da bi se iz nje čula europska glazba. Violina je u nas, naime, još u rukama seoskih svirača. I nikom nije lepše, nek je nam… A ušparali smo na europskoj braći i nešto vina i kulena.