Standard&Poor’s je i za rezanje proračuna država EU i za veću potrošnju

Standard&Poor’s je i za rezanje proračuna država EU i za veću potrošnju. Sol na ranu dodala je prošli tjedan kreditna agencija Standard&Poor’s srezavši rejting devet zemalja EU, među njima i Francuskoj. Objašnjava to nepovjerenjem u sposobnost europskih vođa da riješe probleme, sve većim premijama na rizik, dugovima i slabom perspektivom rasta. Uvelike je u pravu, ali nešto zbunjuje u njezinim razlozima.

Lagdansko raspoloženje sigurno je splasnilo nakon što je jedna od najvećih agencija za kreditni rejting na svijetu Standard&Poor’s hladno srušila rejtinge čak devet zemalja eurozone, otklonivši tako sve natrije optimizma koji se osjećao u prvom danima siječnja. Italija i Španjolska možda se jesu zadužile jeftinije od očekivanoga i Europska središnja banka možda je zapljušnula tržište svježom likvidnosti, no poslije rušenja kreditnog rejtinga onih koji navodno trebaju pomoći drugima to je Pirova pobjeda.

Najveća je žrtva siječanjskog masakra Francuska, srezana prvi put od 1975., s čijim se odličnim rejtingom AAA mjesecima prije nagađalo, a nije neprimijećeno prošlo ni ‘rušenje’ Austrije, nevne i iskvarene lošim društvom. Njemačka je pak izbjegla zimsko provjetranje, osamljena u vrhunskom rejtingu s nepromijenjenom perspektivom. Među palima našli su se još Italija, Španjolska, Portugal, Cipar, Malta, Slovačka i Slovénija. Iz nemilosrdne američke agencije svoju su novogodišnju rezoluciju objasnili nepovjerenjem u europsku politiku, ili prevedeno, u sposobnost europskih vođa da problem riješe. Navedeni su tu i kreditno sažimanje, sve veće premije na rizik, dugovi država i kućanstava te slaba perspektiva rasta. Ulje na vatru dodalo je i zapinjanje pregovora Grčke sa svojim vjerovnicima o visini gubitka za investitore, zbog čega su pregovori zaustavljeni. Bez postizanja dogovora u pitanje dolazi sljedeći obrok međunarodne pomoći potreban za namirivanje 14,4 milijarde eura duga u ožujku.

Razulareni S&P nije se zaustavio na tome. Perspektiva je promijenjena u negativnu za čak 14 zemalja eurozone, među kojima i one tri preostale u sve manjim i ekskluzivnijem klubu AAA – Finske, Nizozemske i Luksemburga. Kad su se tako lijepo pogostili eurozonom na pojedinačnoj razini, nije preostalo ništa drugo nego zagristi u Fond za financijsku stabilnost EFSF (s AAA na AA+), jer za njega jamče upravo degustirane zemlje. Francuzi su svoj novi kreditni status okarakterizirali kao izvrstan, riječima ministra financija Françoise Baroina, iako su priznali da to nije dobra vijest. Ako zvuči nelogično, to je zato što i jest. U zajedničkoj izjavi svih žrtava pak poručeno je, kao i toliko puta dosad, da se provode dalekosežne mjere za rješavanje problema.

Osim navedenih razloga za tako bezdušno kvarjenje poslijenogodišnje euforije jedan ipak pomalo zbunjuje. U S&P-u spominju i neadekvatnost velikih rezova u proračunima prezaduženih zemalja (navodi se mogućnost da te mjere budu kontraproduktivne), čime su potegnuli veliko pitanje – što zapravo žele od tih država? Prvo nije bilo dobro jer duguju gomilu love koju nemaju i zahtijevalo se rezanje potrošnje, sad ispada da rezanje potrošnje nije dobro. Odrediti tko je tu zapravo kriv nije sasvim lak zadatak. S jedne strane agencije u pravu kad smatraju da Europoljani niti imaju love niti znaju što napraviti dok istodobno jedni druge ‘uvaljuju’ u sve lošiju situaciju, no s druge strane šalju zbujujuće signale o svojim očekivanjima i pretjeruju, jer Austrija i Francuska objektivno nisu u tako lošem stanju, s jamstvima ili bez njih.

To bi posebno vrijedilo u slučaju izmjene rejtinga Finskoj, Nizozemskoj i Luksemburgu. Na kraju krajeva, tko danas uopće ozbiljno shvaća jamstva, nije da ih se stvarno može naplatiti. Rješenje krize zahtijeva i malo dobre vjere i optimizma. Hladna ekonomija, čini se, nije dovoljan kriterij.

I načelna uvrijeđenost Europoljana upitne je opravdanosti. Dok su se rušili rejtinzi nekih tamo zemalja tamo negdje, nije bilo nikakvih problema, ali kad se taknulo u perjanice najbolje verzije kapitalizma, uzburkali su se duhovi. U društvu uvrijeđenih ovaj su se put našli Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, i Olli Rehn, europski povjerenik za ekonomiju, koji se nisu mogli načuditi kako u S&P-u ne razumiju sav genij dosad provedenih mjera, posebice novog ugovora o fiskalnoj disciplini koji, inače, ni na koji način ne rješava manjak love za otplatu dugova.

Glad za fondom većih financijskih mogućnosti, nadaju se vječni optimisti u EU, mogao bi utažiti Europski stabilizacijski mehanizam, trajna zamjena ‘ad hoc’ kreiranom EFSF-u, koji bi trebao početi raditi 1. srpnja. Velika je novost da će taj fond, uz 500 milijardi ukupnog iznosa, na raspolaganju imati i nešto prave love (ne samo dobru volju očitovanu u ezoteričnim jamstvima), čak 80 milijardi eura, dovoljno za otplatu otprilike trećine grčkog duga. Ali gotovina je gotovina, svi se bolje osjećaju kad je vide, koliko god malo bilo.

Za sve je, inače, kao i uvijek, kriva Njemačka. Gotovo jedina relevantna preostala kreditorica, ako zbog mnogo manjih financijskih mogućnosti prema apsolutnom kriteriju izuzemamo Finsku, Luksemburg i Nizozemsku, mora se isprisiti ili će se stvar nastaviti raspadati. Tako je nekako predsjednik S&P-a John Chambers najavio moguće rušenje rejtinga EFSF-a toga crnog petka 13.

Uz veću predanost drugih zemalja EFSF bi mogao zadržati svoj rejting AAA. Ako ste izgubili dvoje od šestera AAA-jamaca, potpora preostale četvorice mora se povećati ili AAA-jamci moraju stvoriti veću gotovinsku rezervu – upro je prstom supltilno Chambers prema Njemačkoj i troje malih prijatelja. Rečeno – učinjeno: samo nekoliko dana poslije odljeo je i EFSF-ov rejting AAA zbog toga što su Francuska i Austrija jamčile za čak 180 milijardi eura tog fonda i nedjelovanja Njemačke, uvjerene i dalje da su trenutačne mogućnosti Fonda dovoljne.

Sad bi već zaista bilo zanimljivo čuti i prijedlog agencija. Naći ravnotežu između rezanja i ulaganja teško je i u najboljim uvjetima, a kamoli usred krize. Pomoglo bi, vjerojatno, kad bi se sve te zemlje prestale ponašati kao narkomani u po-odmakloj fazi ovisnosti i počele razmišljati dalje od sljedećeg fiksa. Ovo što se uporno pokušava jednako je onomu kad biste narkića htjeli skiniti s droge dajući mu još iste te droge, samo jeftinije. Naravno, interes dileru u tome je jasan, zato se taj cirkus nastavlja dok god može. A ne može još predugo.