COBJ. LEW

Mnoge je iznenadilo što se Obama nipošto ne želi odreći bankara na čelu svog kabineta. Lew, iako ima iskustvo u državnoj administraciji, ima i ‘grijeh’ – visok položaj u Citigroupu iz kojeg je otišao kao bogat čovjek. Klađenje na propast tržišta nekretnina donijelo mu je 1,1 milijun dolara i bonus od 900.000 dolara. Osim toga nije podupro Obaminu zdravstvenu reformu ni osudio Bushovu deregulaciju financijskog tržišta.

Kritičari s obje strane političkog spektra postavljaju to pitanje jer Barack Obama, čovjek koji je obećao promjene i nadu Americi i svijetu, nikako da se otarasi, prema mnogima, ružne i potencijalno štetne navike zapošljavanja bankara na visokim položajima u svom uredu. Najnovija je Obaminova kontroverzna akvizicija za jedno od najutjecajnijih mjesta u administraciji Jacob Jack Lew, budući šef osoblja Bijele kuće u čijem je CV-u visoko upravljačko mjesto u banci Citigroupu i zaradivanje milijunske plaće dok je tržište tonulo, a banke se spašavale paketima federalne pomoći. Već i to što je riječ o trećem šefu osoblja za jednog mandata ne miriše na uspjeh za Obamu, međutim još je gore što je riječ o trećem bankaru na istom položaju. Dužnost će preuzeti početkom veljače.

A činilo se da ne može gore. Naime, kad je prvi Obamin šef osoblja Rahm Emanuel, koji je također neko vrijeme bio investicijski bankar na Wall Streetu, napustio Washington da bi bio gradonačelnik Chicaga, digla se bura zbog njegova zamjenika. Demokrati su dobili slom živaca kad je na Emanuelovo mjesto došao William Daley, bivši direktor u banci J. P. Morgan Chaseu i član Uprave u zrakoplovnoj tvrtki Boeingu. Moglo se čuti da je Daley lobist za poslovne interese, direktor rizičnih fondova zbog kojeg su liberali udarali glavom od zid. ‘Bankar i lobist u jednome’ ne zvuči kao Obaminova obećana promjena dok zemlja bjesni protiv samovolje Wall Streeta i proziva povlaštenih jedan posto u prosvjedima diljem zemlje.

A onda je Daley u maniri Ive Sanadera odlučio nakon godinu dana ostaviti mjesto i posvetiti se obitelji, a Obama je pronašao prikladnu zamjenu. Ovog puta nije bilo bijesa koliko velike sumnje. Tolike da su paranoidne struje povezivale prošlost jednu Obaminu odluku s podatkom da su znanstvenici odlučili pomaknuti sat koji odbijava sate do kraja svijeta na pet minuta prije ponoći. Preuveličana panika? Možda.

Osim toga što je bankar (što danas u američkoj politici zvuči otprilike kao da nekomu kažete da je dijete Sotone, a izgovara se jednakim prijezirom koji je za Bushova mandata bio rezerviran za naftaše), što je zapravo skrivio taj Jack Lew? On je, naime, na papiru, savršen odabir. Trenutačno upravlja najvažnijim Uredom u američkoj administraciji – Uredom za menadžment i proračun, ima iskustva u javnom sektoru, navodno ga ne preziru ni republikanci.

S obzirom na to da će Lew prije imenovanja morati proći saslušanje u Senatu, bit će zanimljivo kako će objasniti svoje domoljublje dok je zarađivao na propasti milijuna američkih vlasnika nekretnina. Međutim, kriza je ostavila traga i na njemu. Njegov je sektor nedugo nakon toga izgubio više od 500 milijuna dolara u prvom kvartalu 2008., nakon čega je banka prestala obavještavati javnost o financijskim uspjesima pojedinih grana. Naravno, svi ti gubici morali su se nekako nadoknaditi pa je, srećom, Citigroup primio 45 milijardi dolara od Vlade u sklopu programa spašavanja Wall Streeta i dodatno se zadužio kod poreznih obveznika za još 65 milijardi. Otprilike nakon toga Lew je odlučio prijeći u javni sektor i došao je na čelo Ureda za menadžment i proračun.

Gary Bass, direktor organizacije koja nadgleda poslovanje Ureda, rekao je tom prilikom da to zapravo nije važno: jedan bankar koji je pridonio financijskoj krizi više ili manje. Iznako ih je u Obaminoj administraciji na bacanje, pa jedan više ne pravi razliku.

Lew je iz Citigroupa otišao kao bogat čovjek. Samo je za svoj rad, koji je uključivao klađenje na propast tržišta nekretnina i Paulsona, dobio plaću od 1,1 milijun dolara. Samo nekoliko tjedana prije nego što je prešao u javni sektor dobio je bonus od 900.000 dolara od novca koji je Citigroup dobio od Vlade u sklopu paketa spašavanja. Kad je prešao na čelo Ureda za budžetiranje, mnogi su ga već tada prozivali kao upitan odabir unatoč tomu što se svojim prilično skromnim stilom pozitivno razlikovao od svoga bučnog i vrlo aktivnog prethodnika. Kritičari su ga razapinjali jer, primjerice, nikad nije odgovorio na pitanja poput vjeruje li da se direktore fondova treba oporezivati kao obične građane jer ih se drži povlaštenima na račun toga što se njihova aktivnost smatra stvaranjem novih investicija.

Obamin bivši glasnogovornik Robert Gibbs tada je prošao pravničko-novinarsko rešetanje vezano uz Lewovo imenovanje. Na pitanje je li Obama ikad ispitao Lewa što je radio u Citigroupu Gibbs je skršeno priznao da nema pojma, ali da se administracija pozabavila svim pitanjima i da je stvar riješena.

Jack Lew neće imati samo svoju zaradu na leđima, nego će, kad je riječ o njegovoj stranci, morati odgovarati i za prilično nedemokratsku politiku za koju se zalagao. Kad čovjek zastupa Wall Street umjesto SAD-a, a radi u javnoj službi, nije dobro. Nije podupro Obaminu zdravstvenu reformu, a prije, kad je bio u procesu odobrenja imenovanja za Ured za budžetiranje, izbjegavao je, koliko je god mogao, osuditi Bushovu deregulaciju financijskog tržišta. – Ne znam koliko je deregulacija financijskog tržišta pridonijela financijskoj krizi, ali ne vjerujem da je u tome uzrok – rekao je pred Senatom i zgrozio pola demokratskoga biračkog tijela.

Također zabrinjava što se njegov prethodnik u Uredu za budžetiranje Peter Orszag nakon angažmana u Vladi odšetao natrag u Citigroup. Ta izmjena ljudi između Washingtona i Wall Streeta ne ohrabruje osobito. Kako se zalagati za velike financije i istodobno paziti na interese ‘malih’ ljudi ako većina visokih dužnosnika mijenja zaposlenje kao da je na rotirajućim vratima? Balansiranje zasigurno nije jednostavno.

Kao potencijalno uspješna člana Obamina užeg kabineta Lewa izdvaja njegova ugodna osobnost, koju hvale čak i republikanci. Vrlo je ljubazan, poštujte sugovornike, zna svoj posao i smatraju ga jednim od općenito najvećih stručnjaka za proračun. U unutarnjim krugovima prati ga glas štresterskog tehnokrata koji se zalaže za pomoć siromašnima. Rođen i odrastao u New Yorku, već je kao 12-godišnjak pomagao u predsjedničkoj kampanji Eugena McCarthyja na izborima 1968. Diplomirao je na Harvardu i stekao pravničko zvanje na Sveučilištu u Georgetownu. Karijeru je počeo u javnom sektoru kao pomoćnik različitih demokratskih kongresmena. U Clintonovoj administraciji bio je zamjenik direktora Ureda za menadžment i proračun, no upravljao je kompletnim proračunom.

Vjeruju mu Clinton i Obama. S Clintonima je ostao u dobrim odnosima pa je nakon izbora prihvatio savjetovati Hillary Clinton, novu državnu tajnicu. Clintonovu izboru Obama očito vjeruje. – Jack je jedini direktor Ureda za proračun koji je u plusu upravljao američkim proračunom, i to puno tri godine za Clintonove administracije. Posljednjih godina pomagao ojačati američku ekonomiju i usmjerio je Vladu kad nam je to trebalo kako bismo se nastavili oporavljati – rekao je Obama imenovavši ga prošli tjedan. Poznavatelji situacije predviđaju da će Lew biti više kao Emanuel (bez čestih psovki). Ugledne demokratske njuške već su mu izrazile potporu. Kako će donijeti dašak obećanih promjena deset mjeseci prije američkih predsjedničkih izbora, teško je predvidjeti. Međutim, s obzirom na nered koji vlada među kandidatima protivničke stranke, Lew bi mogao imati još pet dobrih godina na raspolaganju – ne dođe li neki novi bankar na njegovo mjesto.