Znanje i srednja klasa trebaju postati ključni čimbenici razvoja

Ako je cilj Hrvatske za sedam godina podići BDP sa 61 na 75 posto prosjeka EU, tada BDP mora rasti tri posto više od onoga EU. Bude li BDP EU u prosjeku rastao 2,5 posto, prosječni godišnji rast hrvatskog BDP-a trebao bi biti 5,6 posto.

Hrvatska je gotovo tri godine zaredom u krizi, gotovo jedina u Europi. Ekonomski i društveni model također je uzrok tomu. Društvena matrica već dugo ne uvažava znanje i perspektive, a primjenjuje neka druga mjerila i vrijednosti. Nažalost, EU ne uspijeva riješiti gospodarstvo, odnosno 2012. vjerojatno će ponovno biti u recesiji. SAD, nekada simbol demokracije i uređenih odnosa, pokazuje poražavajuće podatke o porastu nejednakosti: od 1979. do 2007. dohodak jedan posto najbogatijih porastao je realno 275 posto, a srednje klase samo 40 posto. Slična su kretanja i u Zapadnoj Europi. Dakle, Veliku recesiju, koja je počela u SAD-u, treba razumjeti (i) zbog porasta nejednakosti u raspodjeli dohotka.

Dva desetljeća bez rasta. U Hrvatskoj od 1990. do 2011. ekonomskog rasta gotovo nije bilo i srednja se klasa stalno smanjivala. Danas je u znatno lošijem položaju nego prije 20-ak godina, potisnuta je na margine, a bez nje nema razvoja. Valja otkriti tajnu da društva s porastom srednje klase (Kina, Indija, Vijetnam…) imaju visoke stope rasta, a polarizirana društva prema klasnom i etničkom pristupu optiraju za redistributivnu ekonomsku politiku – Hrvatska je primjer za to.

Socijalna kretanja u SAD-u i drugdje u svijetu pod zajedničkim nazivom Pokret ‘Okupirajmo’ (Occupy Movement) posljedica su krize, sve nepovoljnijeg položaja srednje klase i besperspektivnosti. U Hrvatskoj 700 tisuća ljudi traži referendum o reguliranju rada, a neke se skupine pogrdno nazivaju fejsbukovcima. Socijalni pokreti u svijetu, koji su bili najvidljiviji u SAD-u, Grčkoj, Egiptu, Tunisu i drugdje, procjenjuje se, 2012. proširit će se na Afriku (Zimbabwe, Sudan, Nigeriju itd.), Rusiju, Alžir, Meksiko, Venezuelu, Pakistan… Zajedničko je obilježje socijalnih kretanja u EU, u Grčkoj, zatim u Mađarskoj, Španjolskoj i Italiji, što pod utjecajem Njemačke provode ekonomsku politiku štednje (engl. austerity), a izostali su poticaji (stimulus). No važan je uzrok povećanja nejednakosti. Treba reći jednostavno: kapitalizam je u krizi, rješavanje će dulje trajati i izazvat će velike promjene. Relativno velik postotak pobjede Kukuriku koalicije znači zahtjev za važne i hitne promjene nabolje. To je, zapravo, demokratska poruka o rješavanju krize sa sljedećim zahtjevima: (1) viši dohodak, (2) veća zaposlenost i (3) bolji položaj srednje klase. A to su obrisi ekonomskih politike i društvenog razvoja za sljedeće razdoblje. Socijalni pokreti i ekonomski kriza u EU i svijetu mogu dodatno utjecati na prilike u Hrvatskoj.

Novi ekonomski model. Međutim, sadašnji nositelji ekonomske politike razumiju da se ekonomskih politika, koja je taložila negativnosti, osobito posljednjih sedam-osa godina, i koja je izazvala krizu i depresiju, mora stubokom promijeniti jer ‘krajnji učinak mjerit će se povećanjem proizvodnje i BDP-a, izvoza i zaposlenosti’ (Vladin program). Treba dodati da rast za Hrvatsku nije sve, ali bez ekonomskog rasta ništa se neće moći riješiti. Međutim, prvi uvjet za ekonomski rast nisu (samo) investicije nego znanje. Znanje koje se odnosi na ekonomsku politiku i razvoj, što uključuje inovacije, novo obrazovanje, vještine, sposobnosti, primarni je čimbenik rasta i rješavanja ekonomskih kriza. BDP po stanovniku Hrvatske jest 61 posto prosjeka EU, i ako je cilj za sedam godina postići 75 posto prosjeka EU, hrvatski BDP mora rasti tri posto više od europskoga. Bude li prosječan rast EU 2,5 posto, godišnji rast hrvatskog BDP-a trebao bi biti 5,6 posto. Naravno da građani i birači ne očekuju da izabrani politički predstavnici (sami) rješavaju ekonomsku politiku i modele radi ostvarenja navedenih i drugih ciljeva, ali zato se treba iskoristiti znanje, znanje kao javno dobro i znanje pojedinaca. Znanje se razlikuje od obične robe. U mikroekonomici konkurentnost je uvjet uspjeha. Dodatna mogućnost i izazov regionalna je gospodarska povezanost, što se može postići znanjem, odnosno tehnologijom, tolerancijom i talentom (3 T). Ukoliko će poduzetnici realizirati prethodni pristup, utoliko će se prije razviti i steći veći profit. Uz to, treba se vratiti novoj, društveno odgovornoj ulozi kapitala i novoj ulozi rada, u kojoj su znanje i inovativnost čimbenik rasta i razvoja.

Treba zaključiti da je potreban nov model koji uključuje nov model razvoja i ekonomske politike, ali i novi društveni model u kojem srednja klasa postaje čimbenik razvoja. Znanje je uvjet svih pristupa i modela. Na kraju, ne manje važno, toliko složenih zahtjeva koji očekuju naše društvo nije bilo od završetka Drugoga svjetskog rata, što je razlog više za uporabu znanja.