Kraj Pupovčevih privilegija

Na božićnom domjenku Srpskoga narodnog vijeća Milanović je definirao nov odnos prema srpskoj zajednici: ‘Mi ne trebamo toleranciju ni suživot, trebamo život, bolji život za sve’.

Poštovanje posebnosti i identiteta srpske zajednice, koje je Sanaderov HDZ dokazivao koaliranjem s Miloradom Pupovcem, za Zorana Milanovića i njegovu Vladu podrazumijeva se. Jer Milanovićeva je politika prema srpskoj zajednici integrativna, Srbi su integralni, tzv. normalni, dio njegove Vlade, i osim što mu Pupovčev SDSS ne treba da bi skupio dovoljan broj ruku u Saboru nije mu potreban ni kao potvrda demokratskog legitimiteta. Nije to samo početak nove političke etape u hrvatsko-srpskim odnosima i završna faza njihove normalizacije nego i kraj privilegirana položaja Pupovčeva SDSS-a, koji je, kažu upućeni, u prethodne dvije vlade bio barem jednako trgovački umješan kao Frišićićev HSS, kako na političkom tako i na financijskom planu. Zoran Milanović sad mu nudi razumijevanje i suradnju, prema transparentnim pravilima. Milorad Pupovac pokušao je dobiti više, ali nije se moglo.

Premijer Milanović prizemljio je i najave svoje ministre vanjskih poslova Vesne Pusić o povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije, koje je doduše i ona sama naknadno objasnila i relativizirala postavljanjem uvjeta za povlačenje. Zoran Milanović zna da će odnos prema tužbi i uvjetima za njezino eventualno povlačenje biti jedan od ključnih testova SDP-ove privrženosti zaštiti nacionalnih interesa, a to je test koji je on, sudeći prema prvim porukama, odlučio proći.

U tom svjetlu valja gledati i njegove izjave o eventualnom povlačenju tužbe – ‘ako partneri u Beogradu ispune hrvatske zahtjeve iz tužbe’. A ti zahtjevi, o kojima govori premijer, ne odnose se samo na povrat umjetnina i davanje informacija o nestalima, kako to često banaliziraju zagovornici brzog povlačenja. Naprotiv, bez obzira na tužbu, partneri iz Beograda dužni su vratiti ukradeno i pružiti podatke o nestalima. Za formuliranje tih zahtjeva, čije bi ispunjenje moglo nadomjestiti tužbu, Milanović ima ministra pravosuđa Orsata Miljenića, kojem je bliska i tematika tužbe i njezin kontekst, a uz to, nikad nije bio politički naiv.

Drugi važan politički ispit Milanovićeva vlade jest objava Registra branitelja, na čemu su kao oporba inzistirali. Sudeći prema premijerovim najavama, kao Vlada će biti mnogo oprezniji: najprije će promijeniti zakon, zatim neće objaviti ratni put, dakle upravo ono zbog čega su inzistirali na objavljivanju, uvid u kompletnu dokumentaciju imat će samo mjerodavne institucije, koje su ga i dosad imale. Dakle, Registar, od kojeg je napravljeno veliko političko pitanje, trebao bi se riješiti tako da se ne primijeti da je sve razvodenjeno kako bi ostalo isto kao i prije.

Teži izazovi čekaju Zorana Milanovića na gospodarskom planu: napuniti proračun i zaustaviti pad kako bi mogao potaknuti razvoj. Pritom će morati nužno nekima uzeti. No iako je mediji stvorena potpora za takozvane rezove, iako ih svi očekuju, premijer je još iznimno oprezan u njihovim najavama, loše vijesti prepušta Slavku Liniću i Radimiru Čačiću. A on tješi objašnjenjima da porez na imovinu neće uvesti preko noći, da to neće biti udar na srednju klasu niti rigorozni porez na vikendice, da će PDV nekima biti i manji nego dosad… Ali polako istječe rok u kojem Zoran Milanović može biti tještelj nacije – trajat će tek do prihvaćanja proračuna i najave prvih Vladinih mjera. Dotad je iskristio vrijeme da učvrsti povjerenje i stvoriti uvjerenje da reže samo ondje gdje je nužno i nikad s lošom namjerom. Koje će trajati barem do buđenja nakon prve operacije.