Iz Sudskog registra brisat će se u sumarnim stečajevima tvrtke bez zaposlenih i imovine koje su dužne oko 16,5 milijardi kuna te one koje dvije godine nisu predale financijski izvještaj.
Sudsku stečajnu praksu nije moguće prikazivati ‘crno-bijelom’ tehnikom. Na to upozoravaju i podaci: u Hrvatskoj se vode samo 383 stečaja koji traju dulje od dvije godine, a prosječna je starost tih stečajeva pet i pol godina, što je neznatan broj prema 30-ak tisuća stečajeva (uključujući tzv. sumarne stečajeve). Istina je da ne treba isključiti činjenicu da ima i stečajnih postupaka u kojima vjerovnici doista zloupotrebom prava odgađaju završetak postupka da se imovina stečajnog dužnika ne proda u bescijenje.
Ali istina je i da ima dugotrajnih stečajnih postupaka, kao što je stečaj zagrebačke Name u kojemu nije problem isključivo sporost sudova ni ‘mučke’ stečajnih sudaca ili stečajnih upravitelja, nego nesređeni imovinskopravni odnosi. Spomenimo da se dva stečajna postupka na području zagrebačkoga Trgovačkog suda vode još od 1997.
Sprječavanje sporosti stečajnih sudova već je formalno zakonski uređeno. U svakom stečajnom postupku, primjerice na zagrebačkom Trgovačkom sudu, koji traje više od pet godina obvezno se promijeni suca i stečajnog upravitelja. Stečajni vjerovnici na osnovi prava na suđenje u razumnom roku mogu od države zahtijevati naknadu štete zbog postupka stečaja koji traje predugo te ubrzanje tog postupka. Ispada da sada ‘država’ prijedlogom o uvođenju ‘vrlo visokog poreza na imovinu u stečaju’ daje kontrudržavnim stečajnim vjerovnicima.
I Europski sud za ljudska prava u povodu tužbe švicarske tvrtke Interfinanz A. G., zbog dugotrajnog vođenja stečaja Županjske banke, koja je od svibnja 1999. bila u stečaju, presudio je da nisu prekršena prava Švicaraca kao inovjerovnika na stečaj u razumnom roku i da je zbog kompliciranosti bilo opravdano dugotrajno vođenje postupka stečaja Županjske banke.
Nema stečaja u kojemu i država, u pravilu, nije vjerovnik (neplaćeni dospjeli porezi, doprinosi, prirezi). Postavlja se pitanje koliko će država sama sebi naplaćivati poreza na imovinu u stečaju ako taj porez uvede? Od 30-ak tisuća tvrtki ‘zrelih’ za stečaj možda stotinjak ima imovinu, i to upitne vrijednosti. Zanemarivo je malo tvrtki u stečaju s imovinom koju u razlučnim postupcima sud ne mora izdvojiti iz stečajnog postupka zbog ostvarenja založnih prava (najčešće zbog hipotekarnih kredita).
U nadležnim (trgovačkim) sudovima kažu da je broj stečajeva u prvih šest mjeseci 2011. u odnosu na prethodnu 2010. porastao za 250 posto. U tim sudovima očekuju stečajni val jer kažu da ima zapravo tri vrste tvrtki koje bi morale u stečaj. U postupcima tzv. sumarnih stečajeva praktično bi se iz Sudskog registra brisalo dvije velike skupine tvrtki.
Prvu skupinu čine tvrtke kod kojih su se stekli stečajni razlozi, ali u njima nema zaposlenih ni imovine ili ako ima nešto imovine, ona je neznatne vrijednosti. Procjenjuje se da takvih tvrtki ima od 10 do čak 20 tisuća, kao i da njihovi dugovi dosežu oko 16,5 milijardi kuna.
Drugu veliku skupinu čine tvrtke za koje dvije godine nisu predali financijski izvještaji. Takvih je oko 15 tisuća. Tu, međutim, valja upozoriti da dio od tih 15 tisuća pripada i prethodnoj skupini (zadužene tvrtke bez zaposlenih i imovine), pa je nemoguće zasad pouzdano utvrditi točan broj tvrtki koje će se u sumarnim stečajnim postupcima brisati iz Sudskog registra te ukupan iznos njihovih dugova. Treću skupinu čine tvrtke (redoviti stečajni postupak) u kojima ima imovine i zaposlenih i koje su dulje od godinu dana u neprekidnoj blokadi i ‘zrele’ za stečaj. Ta skupina tvrtki duguje više od 23,5 milijardi kuna. Stručnjaci izbjegavaju procjenu broja tih tvrtki, no prema našem mišljenju takvih ima možda najviše nekoliko stotina. Tvrtke s neopterećenom imovinom dosad su uglavnom već ‘potrošene’.
