MENADŽERSKI UGOVOR

U Hrvatskoj je malo tzv. pravih menadžerskih ugovora, većinom su sličniji ugovorima o radu. Ipak, treba ih sastavljati mudro i voditi računa o tome da u njima bude navedeno da se u slučaju otkaza primjenjuju odredbe Zakona o radu i odredi što je s radnim odnosom nakon odlaska menadžera s funkcije.

Prema Zakonu o radu menadžer ne mora biti u radnom odnosu u tvrtki u kojoj je imenovan, pa ni ugovor koji sklapa s poslodavcem ne sadržava sve elemente koje traži Zakon o radu. Odnos menadžera i tvrtke može biti statusnopravni (prema Zakonu o trgovačkim društvima) i ugovornopravni (menadžerski ugovor, ugovor o radu, ugovor o djelu, ugovor o nalogu, ugovor o službi, prokura). Vlasnik ili uprava kompanije sklapa ugovor s menadžerom za kojeg vjeruje da će mu svojim poslovanjem, zalaganjem i znanjem moći ostvariti nešto što on hoće.

To ne mora biti dobit, može biti razvijanje brenda, nove palette proizvoda, izlazak na strano tržište, povećanje produktivnosti. Imenovani menadžer pak mora uvjeriti vlasnike ili upravu da on to može. Hoće li pri tome dobiti dodatne povlastice, to su detalji, iako svi smatraju da su upravo to važni dijelovi menadžerskih ugovora. Takve elemente redovito sadrže tzv. menadžerski ugovori, koji su zapravo ugovori o radu.

Menadžerski ugovor, prema knjizi Esada Čolakovića ‘Menadžerski ugovori – modeli, savjeti i praksa’, najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na druge poslove i prava iz radnog odnosa), obveze, ovlaštenja i odgovornost uprave, način komunikacije i praćenja izvršenja ciljeva poslovne politike, osnovnu plaću i nagrade za ostvarene rezultate (police osiguranja, obračunana, a neisplaćena retroaktivna potraživanja, realizacija dioničkih opcija), naknadu štete i osiguranje od rizika poslovanja, zabranu konkurencije, moralna i materijalna prava iz intelektualnog vlasništva, način tumačenja, izmjene i raskid ugovora.

Graf objašnjava da menadžerski ugovor može biti neformalan, bez posebnoga, zakonom određenog oblika, zatim dvostranoobvezni, koji obvezuje obje ugovorne strane, konsenzualni, koji nastaje kad se ugovorne strane dogovore o nje.

Menadžer koji smatra da mu poslodavac ne ispunjava sve obveze preuzete menadžerskim ugovorom svoja će prava ostvariti u postupku pred mjerodavnim trgovačkim sudom. Najviše sudskih sporova povezanih s menadžerskim ugovorima vodi se o radnopravnom statusu menadžera.

U hrvatskoj praksi najviše se luta kad je riječ o radnopravnom statusu menadžera. Tako ima menadžerskih ugovora na određeno ili neodređeno vrijeme rada, ugovora u kojem nije definiran radni odnos, ugovora s ponudom radnog odnosa nakon isteka ili prestanka mandata te menadžerskih ugovora i ugovora o radu istodobno. Najčešće se takvi ugovori ne reguliraju, odnosno ne definira se što se događa s ugovorom o radu nakon odlaska s menadžerske funkcije, stoga se menadžerima savjetuje da u svoj ugovor svakako stave rečenicu o tome prestaje li im nakon isteka menadžerskog ugovora i radni odnos ili se on u nekom (kojem?) obliku nastavlja.

Najveća je pravna caka u tome da se pazi što je s radnim odnosom i pravima koja iz njega proizlaze, odnosno što je s radnim odnosom dok je menadžer na položaju. Kad je riječ o otkazu, sva prava radnika iz radnog odnosa neće se primijeniti na menadžera, stoga je pametno u menadžerski ugovor ugraditi samo jednu rečenicu: ‘U postupku otkazivanja primijenit će se odredbe Zakona o radu.’ U tom slučaju menadžerski ugovor neće se tako lako moći raskinuti, nego će se primijeniti procedura, otkazni rok, otpremnina i sl. Ako toga nema, menadžeru ugovor prestaje kada ga poslodavac opozove s funkcije.