Unatoč posrtanju i lošim prognozama, od kojih mu one najlošije proriču raspad ili propast, euro je i dalje druga svjetska valuta. Mnogo se pogrešaka u koracima napravilo u njegovoj desetogodišnjoj povijesti. Osnovnom se smatra nedovoljno čvrst fiskalni, ekonomski, pa i politički okvir unutar kojeg funkcionira zajednička valuta.
Prvi dan 2012. nije označio samo početak godine koju su svi otpisali i prije nego što je počela nego i deset godina eura teško da se slavilo. Bolji je opis dostojanstveno obilježavanje u skladu s lošim stanjem slabašnog desetogodišnjaka krhkog zdravlja i nesigurne budućnosti. Operacionalizacija ambicioznog projekta zamišljenog kao kruna koncepta europskog zajedništva započeta je nekoliko godina prije, 1998., kad je osnovana Europska središnja banka, a godinu poslije euro se počeo upotrebljavati kao knjigovodstvena jedinica. Prvog siječnja 2012. slavi se deset godina stvarnog početka uporabe novčanica i kovanica u svakodnevnom poslovanju poslovnog svijeta, ali i običnih, malih Europoljana.
Već rođenje nije prošlo glatko: euro je ubrzo nakon postavljanja u odnos s drugim svjetskim valutama počeo oštro padati i 2000. dosegnuo je rekordno niska 82 američka centa za euro. Unatoč trnovitom početku zajednička je valuta relativno brzo zauzela ravnopravno mjesto u svjetskoj ekonomiji, a danas je, posrtanju unatoč, druga rezervna svjetska valuta. Broj članica Europske unije koje su ga uvele porastao je s 12 na 17, što je još mnogo manje od ukupno 27, s tim da izuzev Velike Britanije, Švedske i Danske preostale članice imaju obvezu to napraviti, samo se ne zna kad jer rok nije definiran.
Među ponosnim vlasnicama eura našle su se u tim debeлим godinama niskih kriterija Grčka, Italija i Španjolska, redom zemlje čije se uvođenje eura sada smatra upitnim zbog definiranih gospodarskih preduvjeta. Drugačije rečeno, nacionalni podaci namještali su se kako bi se što prije izvuklo očekivanu korist od zajedničke valute kao što je ušteda u milijardama za kompanije na transakcijskim troškovima ili niske kamate na zaduživanje za slabije članice. Drugo se pokažalo posebno problematičnim.
Umjesto prema investicijama mnoge periferne članice jeftinije su zaduživanje usmjerile prema socijalnim izdacima (ne, naravno, prema siromašnima, nego na ‘pumpanje’ državnog aparata i raznih stečenih prava), u čemu je Grčka postignula doista impresivne rezultate: s 19 posto BDP-a 1995. ta je zemlja povećala državne jasle na čak 25 posto do 2007. Euro je pritom bio važan agens tog trenda. U kratkom razdoblju tako su se drastično napuhale neke ekonomije čiji se bum temeljio na visokom uvozu i previsokim cijenama i nadnicama. Posebno je stoga zanimljivo pratiti trenutačne rasprave o izdavanju zajedničkih obveznica eurozone s pomoću kojih bi se tim zemljama opet omogućilo da pozajmljuju jeftinije, ali istodobno bi one fiskalno odgovornije plaćale više.
Sve to nije bilo važno dok su globalni uvjeti poslovanja bili povoljni, no rasapom sustava 2008. sve pogreške, propusti i progladavanja kroz prste došli su na naplatu, pa tako i mjehur pogonjen eurom u perifernim zemljama eurozone. Bit problema, pokazalo je iskustvo proteklih godina mučenja eura samog sa sobom, bila je labava koncepcija zajedničke valute zamišljena kao monetarno, ne i fiskalno ujedinjavanje. Europska središnja banka monetarni je bog svim članicama, no svaka je zemlja slobodno vodila vlastite financije i ekonomske politike bez ikakve ozbiljnije kontrole ili posljedica. Bilo je to zamišljeno kao džentlmenski dogovor – znaju se pravila i prijatelji si vjeruju da će ih poštovati. To je, pokazalo se, bila pogreška koja bi cijeli projekt u gorjoj varijanti mogla stajati opstanka, u boljoj neke zemlje ponosa. Po svemu sudeći, preživljavanje eura zahtijevat će smanjenje eurozone na discipliniranije članice.