Josip Tomljanović

Iako Hrvatska ima tri važna aduta – većinom netaknutu prirodu, dobru trofejnu strukturu i dovoljno divljači – hrvatski lovni turizam u 1990-ima i prvom desetljeću ovog stoljeća suočio se s mnogo izazova. Premda ima 120-godišnju tradiciju organiziranog lovstva, u posljednjih 20 godina pogoršao se njezin položaj kao svjetskog odredišta lovnog turizma. Uzroci stagnacije i pada nisu posljedica samo jednog razloga nego mnogih: rat, mnogi novi propisi koji reguliraju lovstvo kao djelatnost i, napokon, ekonomska recesija svakako su najvažniji od njih.

Potražnja za lovnim turizmom i prošle se godine smanjila, iako se to možda ne čini tako uzme li se u obzir povećanje broja lovačkih iskaznica za strance zbog relativno dosljedne primjene zakonske regulative, za što je mjerodavan Hrvatski lovački savez. U Hrvatskoj je 316 državnih i 1068 županijskih lovišta na kojima je sklopljen 81 ugovor o koncesiji prava lova i u zakupu su različitih lovačkih društava, poduzeća ili pojedinaca koji koncesije sklapaju na pet do deset ili 15 do 30 godina.

Površinski najveće lovište zajedničko je otvoreno lovište broj VI/101 u Križevcima ukupne površine od gotovo 46 tisuća hektara. Na njemu se, kao i na drugim lovištima središnje Hrvatske i Slavonije, love jelenska i srne divljač, jeleni lopatari, mufloni, divlje svinje, zečevi, fazani, divlje guske i patke. U Gorskom kotaru i Lici mogu se loviti medvjedi, a obalni dio najpoznatiji je po lovu na divokoze ili muflone.

Hrvatske šume gospodare s 37 državnih lovišta površine od 331 tisuću hektara i na njima se mogu loviti obični jeleni, jeleni lopatari, srne, divokoze, mufloni, divlje svinje, zečevi, fazani i divlje guske i patke. Da je takva ponuda po volji i stranim turistima, dokazuju podaci Hrvatske turističke zajednice iz brošure ‘Hrvatska očima lovačka’ prema kojima u Hrvatskoj danas ima čak 46 lovačkih turističkih agencija. U 2007. izdano je 5159 lovačkih iskaznica za strance, a lani 6400. U Hrvatsku radi lova najviše dolaze gosti iz susjedstva – uglavnom Talijani, Nijemci i Austrijanci, zatim Španjolci, Francuzi i Englezi, a u posljednje vrijeme sve je više i američkih, ruskih, čeških te slovačkih lovaca.

Iako u Hrvatskoj ima 55.000 lovaca, osigurati gostu koji je prevalio tisuće kilometara da ondje nešto odstrijeli znaju samo rijetki, jer je lov mnogo toga, iznad svega specifična i prilično delikatna operacija. Naime, prava organizacija, gospodarenje lovištem i briga za klijente obuhvaćaju štošta: od brige za divljač i lovište do pružanja vrhunske usluge klijentu, što podrazumijeva njihov dolazak, smještaj, hranu i osiguranje pratitelja koji se dobro služi jezikom gosta, sređivanje papira za trofeje i mnoge druge važne detalje.

U posljednje vrijeme to je i u našem lovnom turizmu izazvalo mnogo novih prilagodbi i reakcija. Najvažnija među njima jest drugačiji pristup klijentu i znanje stranih jezika. Nažalost, može se čuti i da je naša zemlja u usporedbi sa susjednima skupo odredište. Ipak, u Hrvatskoj danas ima agencija koje i u kriznoj godini imaju dovoljno klijenata. Tako je, primjerice, senjski J&P Agent unatoč visokim cijenama i u 2011. bio rasprodan do kraja sezone premda posao stručnog pratitelja rade samo dvojica osposobljenih stručnjaka. Ta je agencija, koja njeguje vrhunski profesionalizam i vodi, tako reći, 24-satnu brigu o klijentu, dosad na Velebitu ugodila neke od najvećih svjetskih lovaca (već šesti put, primjerice, nećaka španjolskog kralja Francesca Franca).

• Istina je da se povećao broj američkih i španjolskih turista, ove godine ja sam ih ugostio 12. Iako se to može činiti skromnim, treba znati da svaki od tih gostiju za višednevni boravak u lovu mimo dogovorene usluge potroši više od autobusa ili dva srednjeeuropskih turista. Međutim, točno je da 90 posto svjetskog lovnog turizma još otpada na neka druga, izvaneuropska odredišta. Hrvatska je posljednjih godina stekla imidž zemlje koja nudi ‘triput manje, a triput je skuplja’. Ipak, ne može se reći da je njezin položaj na lovnoj karti Europe upitan. Još nas bije glas majstora improvisacije. Jednako lijepe zemlje u našem okružju posluju s upola nižim cijenama. Istina je da ima i takvih gostiju koji će radi trofeja pretrpjeti lošu uslugu, ali nijedan strani lovac, koliko god pošten, neće reći da je bilo divljači, ali da je on star i da slabo puca te da se zato vratio kući bez trofeja. Zato Hrvatskoj hitno treba privatizacija – kaže Josip Tomljanović, vlasnik J&P Agenta, najbolje hrvatske agencije za planinski lov prema izboru Ovisa, najuglednijega američkog časopisa o lovstvu.

U lovu na običnog jelenja ove sezone agencija Gavran imala desetak turista iz BiH i Srbije. Ta uspješna slavonska tvrtka koja se lovom bavi od 2005. i ima koncesije za lovišta Kapelački lug (5750 ha) i Đurđenica (3700 ha) svake godine povećava mogućnost odstrela. Strane je goste u 2011. privukla kvalitetnom organizacijom lova i uzgojem vrhunskih trofeja, njihovom dobrom prihramnom i stručnom selekcijom, zbog čega u idućoj godini očekuje novo povećanje prihoda.

• Hrvatsku muče visoke cijene i pomalo zastarjela infrastruktura koju treba potpuno staviti u funkciju. Pazimo na dobar odnos između ponude i cijene. Ako vlasnik ili nositelj koncesije zna sve o odstrelu, a ne zna gospodariti lovištem, obavezno angažiramo stručne ljude – kaže nam Denis Matijević, savjetnik Gavrana, tvrtke za koju se može reći da je, kao i lovište Zelendvor iz Varaždina, korektnost u radu i zadovoljstvo kupaca stavila visoko na popis prioriteta.

Zelendvor je i prva hrvatska tvrtka koja se bavi organiziranim lovom na pernatu i sitnu dlakavu divljač (fazane, trčke, jarebice, prepelice, zečeve i kućiće), stoga je jedna od najdulje pozicioniranih tvrtki domaćeg tržišta. Danas ta tvrtka čiji je vlasnik Petar Silić od početka jeseni do kraja veljače ponudom lovnog turizma proda 20.000 do 30.000 kljunova/komada, upola manje nego u prijeratnom razdoblju. Njegove su velike prednosti jak položaj na tržištu i konkurentnost, postignuta zbog politike konstantnih cijena u posljednjih deset godina. Iako strane goste (riječ je o uglavnom o Slovencima, Austrijancima, Nijemcima, Englezima, Francuzima, Talijanima te od ove godine Meksikancima, kojih je zasad 50-ak) ugošćuje za vikend, Zelendvor je tijekom tjedna omiljeno odredište i mnogo domaćih lovaca.

Svoje cijene posljednjih deset godina nije povećavao ni Park prirode Telašćica koji nakon turističke sezone, u listopadu, kao javna ustanova organizira dopušteni lov i ribolov. Riječ je o otočnom i lovnom turizmu te ‘big game fishingu’ na ribe grabežljivce (kao što su zubatac, gof, tuna ili sabljarka), za koje je ove sezone u Telašćici interes pokazalo nekoliko skupina domaćih turista te više njemačkih i slovenskih gostiju.

Da nije sve crno, možda pokazuje i primjer lovišta agencije Agrogrom hunting blizu Đakova. To lovište, koje postoji od 2000., prostire se na površini od 6500 hektara i zbog bogate je ponude visoke divljači (divljih svinja, jelena, srna, patki i sl.) te stalnih nastupa na sajmovima lova u Europi (Dortmundu, Salzburgu…) jedno od omiljenih odredišta španjolskih, danskih, engleskih i austrijskih lovaca. Agencija Agrogrom hunting u vlasništvu Pavla Groma, inače, otprilike dvije godine vodi i skupine stranih lovaca u lovišta Hrvatskih šuma.

• Hrvatska je prema cijenama ekstremnija od Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Srbije jer jeleni koji u Mađarskoj stoji 7000 eura kod nas nerijetko dostigne cijenu i od 10.000 eura. Osim toga lovišta s najboljim bonitetom u vlasništvu su Hrvatskih šuma, koje imaju politiku visokih cijena. U takvoj situaciji ni one same ne mogu ispuniti plan, a mi kao agencija preskupi smo na tržištu, zbog čega potencijalni lovci odlučuju loviti u drugim zemljama. Istina je da je prošle godine u Hrvatskoj bilo mnogo stranih turista, ali ne zato što smo povoljna zemlja, nego zato što su se naše lovne agencije i entuzijasti uredno predstavljali na svim važnim europskim lovačkim sajmovima – objašnjava Pavle Grom.

Premda zbog golemog odstrela u svom lovištu naš najtrofejniji lovac, vlasnik Koncerna Agrokor Ivica Todorić, meso divljači dijelom prerađuje (za salame), a dijelom konfekcioniira, čini se da taj potencijal nije dovoljno iskorišten u cijeloj Hrvatskoj. Naime, meso proizvedeno od divljači u lovnom turizmu može se dobro plasirati i u ljetnoj sezoni našim najčešćim posjetiteljima, srednjoeuropskim turistima, i to u hotelima i drugim smještajnim kapacitetima. Primjerice, umjesto bečkog odreska s pomfritom za ručak ili večeru na ljetovanju u Hrvatskoj može im se ponuditi odrezak od muflona u umaku od kadulje ili neka slična delicija ‘à la wild’. Takvim ‘receptom’ možda bi se lakše riješile i današnje di(tri)leme vezane uz mnoge propise, visoke cijene i zastarjelu infrastrukturu naših lovnih područja. Možda bi Hrvatska tada postala ne samo bolje lovno nego i turističko odredište.