Vlada mora ojačati privatni sektor i privatna ulaganja

Nova hrvatska vlada dobila je velik mandat od biračkog tijela, ali zbog toga i veliku, možda povijesnu odgovornost. Zbog neusporedivo složenijega međunarodnog ekonomskog okružja u odnosu na ono s početka prošlog desetljeća ne samo da se tadašnja ekonomsko-politička rješenja kojima je pokrenut snažan ciklus ekonomskog rasta ne mogu primijeniti nego bi taj smjer ekonomske politike mogao biti poguban.

Račanova je vlada zaduživanjem javnog sektora povećala likvidnost realnog sektora i ekonomski rast temeljila na ubrzanim javnim radovima i liberalizaciji bankarskog sektora, odnosno povećavanju kreditne ponude kućanstvima. Pokrenut je snažan ciklus rasta utemeljen na uvozu štednje i javno-privatnoj potrošnji.

Današnji problemi višestruko su složeniji. Akumulacija pogrešne i retrogradne ekonomske politike, kakva se više ne provodi u suvremenim uvjetima, i u međuvremenu uspostavljene neučinkovite socijalno-ekonomske strukture postale su velika zapreka ekonomskom rastu. Jednostavna rješenja ekonomske politike neće biti dovoljna. Pred Vladom je, zapravo, velik izazov strukturiranja višeslojnih mjera ekonomske politike koje će u kratkom roku utjecati na ekonomske aktere i istodobnog ubrzavanja strukturnih reformi.

Osim što treba osvremeniti javnu upravu i povećati njezinu učinkovitost, moraju se provesti tržišne reforme radi jačanja institucija, nastaviti privatizaciju javnih poduzeća te ekonomija i društvo pripremiti za potpuno otvaranje prema EU kao velikom ekonomsko-političkom savezu. Utoliko se ne može samo govoriti o smanjivanju proračunskog deficita, što je nuždan, ali nikako jedini, uvjet za ubrzavanje oporavka, ni o novom ciklusu javnih građevinskih i infrastrukturnih radova (prema pojednostavljenoj formuli ‘stanogradnja, energetika, turizam jednako rast’).

Snižavanje javne potrošnje, naime, nikako ne može biti izbor ekonomske politike u situaciji u kojoj je ekonomija u kontrakciji. Hrvatsko gospodarstvo, to je danas potpuno sigurno, suočit će se sa stagnacijom ili blagim padom BDP-a i u idućoj godini te s porastom stope nezaposlenosti. U takvu trendu, posebno kad se na snažniji rast inozemne potražnje ne može računati, potrebna je fiskalna ekspanzija, ali ne i rast deficita.

Stanje javnih financija nije toliko loše. Naime, javni dug ne prelazi 55 posto jednogodišnjeg BDP-a, što je niže od prosjeka u EU i, naravno, mnogo niže od javnog duga mediteranskih zemalja. Rast proračunskog deficita i javnog, međutim, zabrinjava i mora se odlučno zaustaviti. Hrvatska relativno lako može spustiti deficit s današnjih šest posto na tri posto, a onda nakon nekoliko godina na 0,5 posto BDP-a, kao što definira fiskalni pakt nedavno sklopljen u EU, i bez naglog sniženja volumena javne potrošnje.

Naime, nagli rezovi u javnoj potrošnji mogli bi izazvati dodatan šok i pad domaće potražnje te znatno oslabiti izgleda za oporavak i ekonomski rast. Umjesto naglog reza treba preraspodijeliti javnu potrošnju i uspostaviti novu kompoziciju javne potrošnje radi poticanja ekonomskih aktivnosti. Uštede se moraju tražiti u investicijama javnog sektora, diskrecijskim troškovima javne uprave (što ne uključuje smanjenje plaća zaposlenih u tom sektoru), uklanjanju različitih neučinkovitih subvencija i poticaja (kakvih je više od 10 milijardi kuna) te različitih socijalnih transfera (moraju se ograničiti na društvene skupine koje su isključene iz ekonomskih procesa, a ne kao do sada služiti kao instrument političkog marketinga).

Za zaustavljanje rasta deficita potrebna je kombinacija promjena u metodi izrade proračuna, štednje i uvođenja novih poreznih oblika poput dodatnih poreza na potrošnju i novih imovinskih poreza. Vlada u isto vrijeme mora osmišliti nove instrumente industrijske politike radi poticanja poduzeća na nove investicije i instrumente fiskalnih poticaja kućanstvima, koja imaju vrlo važnu ulogu održavanja domaće agregatne potražnje. Fiskalni poticaji u kratkom će roku pokrenuti domaću potražnju, ali središnje mjesto ekonomske politike nove vlade mora biti jačanje privatnog sektora i poticanje ulaganja u tom sektoru. Jedino snažan privatni sektor može osigurati dugoročan rast i zapošljavanje.

Štedjeti se mora u investicijama javnog sektora i troškovima uprave (što ne uključuje smanjenje plaća), zatim uklanjanjem subvencija i poticaja te ograničenjem različitih socijalnih transfera na društvene skupine isključene iz ekonomskih procesa.