Ukratko, bio je to ponavljajući uzorak kad je riječ o poslovanju u Hrvatskoj. Ipak, dvije su strane tog novčića: ono što strani ulagači žele od Hrvatske i ono što Hrvatska želi i može dobiti od njih. Naravno u tome postoji i zadani redoslijed. Naime potrebno je najprije uopće biti privlačna destinacija za ulaganje da bi mogao diskriminirati i postavljati uvjete.
Premda su prigovori stranaca Hrvatskoj vrlo dobro poznati, nije z gorega utvrditi gradivo, posebice kad se godinama baš ništa u tom pogledu ne mijenja, osim možda načelne hrvatske osviještenosti želje za investicijama. Prema istraživanju Njemačko-hrvatske gospodarske komore njihove članove najviše muče korupcija i kriminal, što jasno pokazuje da uza svu pompu odvoženja i dovoženja glavnoga hrvatskog zlotvora IVE Sanadera taj problem i dalje postoji, moral plaćanja, pravni sustav i sigurnost, porezni sustav te javna uprava. Konkretnije, objašnjava direktor Komore Peter Presber, tvrtke navode zloporabu tržišne moći velikih tvrtki i djelomično nepravedno natjecanje državnih tvrtki, dok na polju pravne sigurnosti najveći problem predstavlja pristranost i neučinkovitost sudstva. Osim toga stranci bi, baš kao i domaće tvrtke, daljnje smirenje parafiskalnih nameta i troškova rada te fleksibilniju poreznu politiku. Zamjerke državnoj upravi ne treba pojašnjavati, spora je i neefikasna, a postupci za dozvole složeni su i nepregledni.
Vrlo slične, a opet malo različite su i priče ostalih komora. Nataša Kalauz iz britanskog Odjela za gospodarstvo pri Veleposlanstvu navodi neprovođenje odluka upravnog suda, nepoštovanje rokova za izdavanje dozvola bez posljedica, nedonošenje prostornih planova te neusuglašenost različitih razina odlučivanja. Podsjeća i na čestu hrvatsku praksu fragmentiranja javnih nabava radi izbjegavanja javnog natječaja te očiglednog pogodovanja određenim tvrtkama previše detaljnim propozicijama. Priča je diljem spektra više-manje ista, razlike su u pojedinostima. Konkretnih primjera je mnogo ali, naravno, iz razumljivih razloga malo tko želi iznijeti javno svoja iskustva, umjesto toga pojedine kompanije žale se svojim komorama koje onda uopćuju ta iskustva u navedene podatke. U Nordijskoj komori dodaju još i problem nedovoljne potražnje te financijska ograničenja, poput kamata i mogućnosti zaduživanja. To ipak nije problem koji Hrvatska izravno može potezom pera riješiti, potražnja ovisi o veličini tržišta, ali i o općoj gospodarskoj slici, dok financijske uvjete u velikoj mjeri određuju same institucije, odnosno banke.
