Nova paradigma i socijalna država

Specijal nove socijalne države, pri čemu je skandinavski model uzor. Slično razmišlja Zrinščak, koji ne očekuje velike promjene, nego izražava nadu u opstanak Europske unije, po njemu vjerojatno najboljeg dostupnog spoja socijalne države i slobodnog tržišta. Održanje socijalne kohezije nit je vodilja gotovo svih razmišljanja, pa tako publicist i teoretičar mlade generacije Mislav Žitko smatra da je za početak, prije bilo kakva razmišljanja o drugim opcijama, nužno dovesti u pitanje dominaciju financijskog sektora. Zatim, kaže, valja stvoriti okvire za kolektivne ugovore, povećati javne investicije u infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvo, uvesti nov sustav progresivnog oporezivanja, ograničiti međunarodnu konkurenciju uz postavljanje ekoloških i socijalnih standarda itd. To su, dodaje, samo ulazne točke za raspravu, ne i gotov model.

Raskorak između politike i ekonomije Drugi je problem demokratska ubrojivost, nešto na što se osvrnuo i Brkić. Manjkavost trenutačnog raskoraka između politike i ekonomije, smatra, treba nadoknaditi izravnom demokracijom, naravno, ne u doslovnom, antičkom smislu, nego razrađenim mehanizmima civilnog društva. Prema Žitku, začuđujuća je odsječenost ekonomskog polja od demokratskih načela, a promišljanje budućeg modela vidi, poput ostalih sugovornika, u propitivanju slabih točaka neoliberalnog modela i posljedično u obuzdavanju najsjirijih učinaka kapitalističkog sustava. Kapović, međutim, malo ekstremnije promatra stvari.

‘Jasno je da je potrebna radikalna promjena. Ne samo da elita nije spremna na reformističke ustupke nego oni u sadašnjoj ekonomskoj situaciji nisu mogući’, misli on i nastavlja da se ‘u sadašnjoj ekonomskoj konjunkturi jednostavno ne može postići kejnezijanski kompromis, ne može biti dobro i za 99 posto i za jedan posto’. Istinska, temeljita promjena za sobom povlači i pitanje tehničke izvedbe, ne samo plana o budućem izgledu stvari. Drugim riječima, veliko je pitanje može li se sustav preokrenuti nenasilno. Kapović i Brkić u to ne vjeruju, posebice ima li se na umu povijest, a Fanuko vjeruje da nasilje donosi samo kratkoročan pomak. Dok Brkić izražava nadu da je čovječanstvo ipak nešto naučilo iz svoje povijesti, Kapović podsjeća na to da vladajuća elita ne samo da svoje privilegije neće prepustiti u tišini nego se uvijek, pa tako i sad, koristi nasiljem i represijom u tu svrhu. Svatko razuman bit će za nenasilje, no ni njega ne treba fetišizirati, ljudi imaju pravo na nasilje odgovoriti istom mjerom. Fanuko pak upozorava da revolucija, u pravom smislu te riječi, nikad, zapravo, ne uspijeva kad je ograničena na jednu ili više država jer to znači da globalno okružje nije promijenjeno. Stvari se zato prije ili poslije vrate na staro, zato je u toj varijanti, kao što je, uostalom, vjerovao Lav Trocki, potrebna nekakva svjetska revolucija.

Utopija bez novca Nova paradigma, čini se, može doći samo iz lijevog tabora. Moderna vremena, koja se silno trude odvojiti od ideja prošlosti, nisu u tome uspjela, napredak je napravljen samo u doradama. Nekoliko popularnih primjera to pokazuje, iako ne želi. Budućnost Genea Roddenberryja, oživotvoren u legendarnoj seriji ‘Zvjezdane staze’, Marxova je utopija u kojoj nema novca, zločina, privatnog vlasništva i zlobe; ljudi rade što žele, kad žele, zato što žele, ne da bi zaradili ili preživjeli, nego da bi se unaprijedili; svi imaju onoliko koliko im treba i takav luksuz omogućuje im visoka tehnologija.

Drugi je Projekt Venera, proslavljen zahvaljujući poznatu dokumentarcu ‘Zeitgeist’ koji sjajno razlaže malicioznost sadašnjeg sustava i nudi rješenje vrlo slično prije navedenom. Za Marxa ili politiku ljudi okupljeni oko tog projekta ne žele ni čuti, misle da je to njihova ideja. Treću zgodnu ideju-primjer proslavio je Götz Werner, osnivač Drogerie Markta, i temelji se na konceptu osnovnoga zajamčena prihoda. Zamisao je jednostavna: zasniva se na zamjeni sadašnjeg sustava socijalne skrbi koji ljudima plaća da ne rade sustavom koji bi svakom stanovniku zemlje (i djeci) jamčio tisuću eura svaki mjesec, što bi, zamišljeno je, omogućilo ljudima osobno usavršavanje, pa onda i veći napredak cijelog društva u, opet, ljevičarskoj viziji.

Dodir veće demokracije Uvjetno gledano, sve teorije dijele se na reformističke, koje u pitanje ne dovode srž odnosa, nego raspadaju i uvjete življenja (zapravo, riječ je o vraćanju na staro, o modelu države blagostanja koji je kapitalizmu kupio koje desetljeće), i one radikalnijeg pogleda, redovito utemeljenog na ukidanju privatnog vlasništva, s time da prve objektivno imaju mnogo više potencijala za realizaciju u dogledno vrijeme od potonjih. Izvan toga uglavnom su znanstvena mentalna loptanja, često ograničena na rješavanje određenih problema, ali bez holističke vizije novog društva i bez alata koji bi bitno izmijenili sadašnji sustav. Dodir veće demokracije, malo preraspodjele, mrvica ekološke osviještenosti, natriha društvene jednakosti, prst zaštite radničkih prava, sve da bi stroj nastavio mljeti još malo i da se izbjegne dovođenje u pitanje njegovih stvarnih vrijednosti. Kamo god sljedeće godine odvele svijet, jasno je da će se izmijeniti, pitanje je samo koliko i kako. Dobra je vijest za one nesklone radikalnijim zahvatima da naglih i velikih promjena vjerojatno neće biti tako brzo. Ali bit će ih, nijedan poredak još nije preživio povijest.