Tonsko snimanje rasprave u parnicama nije dopušteno u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Italiji, Norveškoj, ali od ove godine jest u Hrvatskoj. Nije obvezno, ali uopće nije pripremljeno i k tomu je posve netočno obrazloženo kao mjera koja neće zahtijevati dodatne troškove.
To nisu uveli kao obvezu, nego samo kao mogućnost, ali čini se da se još jedanput dogodila inače uobičajena pogreška: novo rješenje nije dobro ni istraženo ni pripremljeno, zato valja vjerovati da će se (formalno ili neformalno) od njega ipak odustati. Naš se pravni sustav uvelike oslanja na rješenja iz njemačkog, austrijskog i švicarskog prava, a nijedna od tih država ne dopušta tonsko snimanje glavne rasprave u parnicama, kao ni Belgija, Italija, Luksemburg, Norveška… Treba se stoga upitati tko je to i na temelju čega je sada zaključio da bismo mi mogli izabrati bolje rješenje od svih tih država i znači li to možda da treba preispitati bezbrojne zakone koje smo većinom preuzeli od tih država.
U svemu je ipak dobro da se novo rješenje uneseno u Zakon o parničnom postupku primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku, jer ako je dobro, zašto bi se oštetilo one koji su stranke u već pokrenutim postupcima ako Ustav jamči jednakost svih pred zakonom? Međutim, toliko je problema da će suci gotovo sigurno, da se ne bi suočili s tim problemom, jednostavno odbijati prijedloge za tonsko snimanje, a protiv tog rješenja nema prava na žalbu.
Očito se nije vodilo računa o tome da će ta novost značiti velike troškove unatoč tome što u obrazloženju prijedloga zakona, prihvaćena 23. svibnja 2011., izrijekom stoji da sve predložene promjene ne zahtijevaju dodatna sredstva iz državnog proračuna. Naime, ponajprije za svaki sud treba nabaviti jedan ili više uređaja za tonsko snimanje (za najveće suđe znači mnogo uređaja) i primjerak tonskog zapisa mora se dostaviti strankama. Još je mnogo zahtjevnije kasnije prepisivanje tonskog zapisa koje se prema izričitoj zakonskoj odredbi mora napraviti u roku od osam dana od snimanja. Nakon toga slijedi pravo na prigovor na prijepis tonske snimke. Ni uz najbolju volju doista se ne može zamisliti ni opravdati onoga tko tvrdi da neće biti dodatnih troškova. Sudovi, koji i bez toga muku muče s brojem zapisničara, sad moraju zaposlitati dodatne ili jednostavno zabraniti tonsko snimanje. Posve je jasno i tko će na kraju platiti tu novost i njezinu provedbu – porezni obveznici – koje ne samo da nitko ništa ne pita nego ih se na neki način vara obrazloženjem da nije potreban dodatni novac.
Da ne bi bilo dvojbe, nismo protiv ideje tonske ili čak i audiovizualne snimke. Međutim, u pripremi takva rješenja mora se poći od usporedbih podataka i ako to gotovo ni jedna razvijena država nema, ozbiljno se upitati zašto je to tako. Ako se i ta zapreka prekoči, treba odrediti jasne parametre (primjerice, kako velika vrijednost predmeta spora) i obvezati suca da u tom slučaju, ako stranka predloži, osigura tonsko snimanje. Pri tome treba priznati da dokazna snaga samo tonskog zapisa ili i videozapisa nije ni slična i, ako su nam u tom smislu uzor bila rješenja iz kaznenog prava, treba se upitati zašto ih onda nismo dosljedno primijenili – da jesmo, omogućili bismo sudovima koji postupaju prema pravnim lijekovima da i sami vide i čuju iskaz te dobiju bolji temelj za svoju odluku ako je pravni lijek u suprotnosti s iskazom.
