Merkozyjeva bitka za Europu

Na razliku od prošle dvije, ova je godina bila bogatija uzbuđenjima te je potvrdila onu staru ‘pazi što si želiš’. Uzbuđenja da, no uglavnom ne onakva kakve bi većina ljudi priželjkivala. Bilo je tu seksualnih afera, masovnih ubojstava, prirodnih katastrofa, preuranjenih smrti, prosvjeda, svrgavanja i ubijanja diktatora i terorista, općenito malo čega pozitivnog.

Godinu je u gospodarskom pogledu nesumnjivo obilježila dužnička kriza u Europi, dugotrajna pojava koja se tvrdoglavito protezala kroz cijelu godinu. Nagomilani dugovi perifernih članica poput Grčke, Portugala, Španjolske, Italije i Irske proširili su se na druge članice eurozone i u pitanje doveli opstanak zajedničke valute. Osim razotkrivanja dubine i opsega fiskalnog nereda u srcu onoga što se smatrao uzorom discipline i proračunatosti, kriza u Europi u prvi je plan gurnula dvojac popularno nazvan Merkozy, njemačku kancelarku Angelu Merkel, kojoj je povijest tako namijenila jednu bizmarkovsku priliku za predsjedanje novim političkim usponom Njemačke, i francuskog predsjednika Nicolas Sarkozyja. Ovaj dinamični duo ambiciozno je preuzeo vođenje Europe na svoja leđa, prilično neuspješno. Izlazili su s raznim revolucionarnim i spasonosnim idejama, od kojih nijedna nije urodila plodom. Kreditni rejtinzi zemalja ruše se kao kula od karata, tržišta ne vjeruju ni njima, ni jakim ekonomijama Europe ni u opstanak zajedničke valute, bar ne u ovom obliku. Zadnje je u nizu Merkozyjevih rješenja promjena ustava Europske unije, koji se tako ne zove, kako bi se uvela prisnija fiskalna suradnja, odnosno rigoroznija kontrola poslovanja zemalja članica eurozone. Godinu je tako Europa završila usamljenim i žestokim protivljenjem Velike Britanije toj zamisli i posljedičnim verbalnim ratom Francuske i Britanije, a sama dužnička kriza nije riješena. Najveće su pak političke žrtve premijeri Grčke, Italije i Španjolske – George Papandreou, Silvio Berlusconi i José Zapatero. Prva su dvojica prijevremeno odstupila u korist tehničkih vlada, treći je poražen na izborima.

Japan je početkom ožujka pogodio dosad najnažniji potres u toj zemlji, u kojem je poginulo gotovo 16 tisuća ljudi, uništeno više od 125 tisuća zgrada, nanesena ukupna gospodarska šteta od 235 milijardi dolara prema procjeni Svjetske banke, a od posljedica tsunamija dogodila se nuklearna katastrofa u Fukushimi, čija je eskalacija spriječena nadljudskim naporima. Poslovni svijet osiromašen je za velikog čovjeka 5. listopada, kada je od posljedica teške bolesti umro Steve Jobs, osnivač tvrtke Apple, jedan od najvrednijih brendova na svijetu. Odlazak alfe i omege velikog povratka pionira IT sektora na svjetsku pozornicu potaknuo je i uobičajene rasprave o zasluzima i karakteru preminulog te o budućnosti kompanije.

Posebno bogatu godinu imao je svijet politike. Siječanj je označio početak ‘Arapskog proljeća’, serije sjevernoafričkih revolucija i previranja u cijelom arapskom svijetu. Prvi je na redu bio tuniski diktator Zine Ben Ali, nakon njega egipatski kolega Hosni Mubarak potrajao listopada, koji je svrgnut nasilno uz svesrdnu potporu zapadnih saveznika i na kraju smaknut na iznimno okrutan način. Negdje između previranja u Africi američki je predsjednik Barack Obama u svibnju napokon upisao veliku pobjedu smaknućem vođe Al-Qa’ide Osame bin Laden. Premda se na ove revolucije na Zapadu gledalo s odobravanjem, vremenski odmak otkriva neizvjesnu političku budućnost i jačanje islamističkih opcija. U srpnju je šef MMF-a Dominique Strauss-Kahn bio žrtva lažne optužbe za silovanje sobalice u njujorškom hotelu, a iako je oslobođen optužbi, karijera mu je uništena. U MMF-u ga je zamijenila sunarodnjakinja Christine Lagarde, a u domovini je izgubio kandidaturu za predsjednika Francuske. Ako je suditi prema ovoj, sljedeća godina mogla bi biti još sadržajnija, na još gori način. Uostalom, provjerit ćemo proročanstvo Maja o kraju svijeta…