Put takva je ponuda bila hitnija i ostvarljiva u sve težim okolnostima. Sa sve više zaduženja u međunarodnom bilancama plaćanja, većim vanjskotrgovinskim deficitom, nepovoljnijim brojčanim odnosom između onih koji rade i onih koji (često ne svojom voljom) žive od socijalnih transfera, prema raznim (proračunskim) razdjelima i osnovama. Ukupne su brojke neumoljive. Uza sve već poznate i ponavljane podatke (prenapregnut proračun: subvencije, mirovine, zdravstvo…) dodajemo onaj da je država za svoja zaduženja još prije tri godine izdvajala (visokih) 1,5 posto BDP-a na osnovi kamata, a uskoro će (2012.) dvostruko. Pri tome je stopa rasta BDP-a u ovoj godini očekivana, s nepunih jedan posto, a u 2009. je bila 5,9 posto, ali s negativnim predznakom.
Kako dalje? Stoga godina koja dolazi nije i ne može biti još jedna u nizu onih koje karakteriziraju ozbiljna upozorenja (nešto poput onih iz političke povijesti o povredi granica gdje je to, recimo 354., ozbiljno upozorenje). Zašto? Zato što u to više nitko od vjerovnika neće vjerovati i, posljedično tomu, bit će gotovo nemoguće refinancirati dospjela zaduženja i još teže maštati o novima kako bi se pokrili aktualni deficiti u javnoj potrošnji.
Monetarna je politika manje-više iscrpila svoje samostalne stabilizirajuće dosege. Fiskalna je pod snažnim pritiskom obećanja i očekivanja. Strukturne promjene, industrijska politika, uravnotežen regionalni razvoj itd. jesu ‘high-tech’ discipline, ali za druge države i ekonomije od kojih se u proteklom razdoblju moglo kupovati i usporedno pozajmljivati za takvu ili srodnu kupnju.