Nova pravila fiskalne unije odnose se na budućnost, sadašnjost i dalje neizvjesna

Uz fiskalno zbližavanje koje će vrijediti za eurozonu dogovoreno je jačanje MMF-a s dodatnih 200 milijardi eura. Tržišta pak nisu pokazala pretjerano zanimanje za rezultate ‘sudbonosnog’ samita EU održanog prošlog petka, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti.

S a svom svojom pompom i sjajem PR-a prošlotjedni samit Europske unije, n-ti sudbonosni, koji će riješiti ne samo sve probleme EU nego i čovječanstva u cjelini, ispašao je čisti čorak. Nikakvo iznenađenje, naravno, bio je na početku osuđen na propast, jer čim je procurio ključni sadržaj tog okupljanja, bilo je jasno da i uz postizanje dogovora to u biti ne mijenja trenutačnu krizu. Duguje li neka država manje novca sada? Ne. Ima li odjednom više novca za dugove? Ne. Postoji li plan kako pokrpati te dugove, neki koji zvuči kao da ga je smislio ozbiljan čovjek? Ne. Zna li se tko će, kako i kada platiti te dugove? Ne. Je li nešto time riješeno? Ne, jasno, sve je potpuno isto kao što je i bilo, samo se sada u EU nadaju da se u budućnosti neće više ni događati takve situacije zato što je kreiran temelj fiskalne unije za 17 članica eurozone, dostupan ostalima, nešto što je uostalom preduvjet bilo kakve zajedničke valute od samog početka, sa strogim pravilima i sankcijama za eventualne prekršitelje. Ako, naime, do te budućnosti uopće uspiju stići. Pa kad već sadržajem i zaključcima nije uspio posebno uzbuditi medije, tržišta i javnost, samit je ipak pružio zadovoljstvu onima željnima kontroverzija i pikanterija. Britanski premijer David Cameron vlastoručno je ‘ukrao’ svjetlo pozornice tako brižno i pažljivo pripremanom dogovoru o bližoj fiskalnoj suradnji članica Unije, odlučivši ostati potpuno usamljen u svom kategoričnom odbijanju tog istog odgovora dok ne dobije nešto zauzvrat, i time vjerojatno do krajčio svaku nadu u neku relevantniju ulogu Britanije u Uniji.

U namjeri da izuzme britanski financijski sektor iz nove, rigoroznije regulative, ostao je sam i izoliran, čak i tradicionalni britanski politički sateliti, sjeverne zemlje, nisu podmetnuli ramena novom bacanju klipova pod neki europski projekt, sve u svrhu održavanja iluzije posebnosti i važnosti Britanije, tako da dan poslije praktički nitko više nije govorio o revolucionarnim dosezima dvojca popularno nazvanog Merkozy (Angela Merkel, njemačka kancelarka, i Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik) koji su još jednim povijesnim dogovorom još jednom uspješno riješili europsku dužničku krizu. Vjerojatno nikad u povijesti jedna kriza nije bila toliko puta riješena. Nije samo na kontinentu izazvao zgražanje ova kvim inzistiranjem na trgovini pogodnoj za lonski City, Cameron je i kod kuće morao gasiti požare. Na račun kratkoročnog udovoljavanja vanja i onako nezajaljivim nacionalističkim ja strebovima u svojoj stranci, morao je izdržati ne samo prozivanja oporbe i svih onih svjesnih činjenice da Britanija treba Europu više nego obrnuto nego i napade iz vlastitih redova. Njegov zamjenik iz Liberalno-demokratske stranke, koalicijskog partnera, Nick Clegg izrazio je ‘gorko razočaranje’ odlukom svog šefa da uloži veto na dogovor te je na sjednici parlamenta odbio sjediti kraj njega. Ed Balls, pak, parlamentarni zastupnik laburista, nazvao je Cameronov potez ‘katastrofalnim neuspjehom u vodstvu’, iako je priznao da britanski vođe načelno teško mogu pobijediti u Bruxellesu. Ako se o nečemu dogovore, izdajice su kod kuće, ako ne popuštaju, idu u izolaciju u Europi.

Umjesto da se bave snovima o fiskalnoj uniji i ostvarivanju europske federacije, europski čelnici vjerojatno su mnogo više vremena trebali posvetiti razmatranju povećanja sredstava za krpanje dugova, iako ni to nije dosad dalo željeni rezultat, ali bi bar dalo dojam konkretnosti. Samo na truhe jačanja MMF-ova arsenala i EFSF-a korak su u tom smjeru, no i dalje je riječ o obećavanju love koju nitko zapravo nema niti želi dati. Rješenja, dakle, nema, bilo je blesavo i očekivati da će ga biti, čim je postalo jasno o čemu će se govoriti na samitu. Dobro zvuči, ali je sasvim isprazno, to što su svi osim Britanije dali načel pristanak za novi ugovor koji ih obvezuje na uravnotežene proračune, davanje tih proračuna na uvid Europskoj komisiji i propisuje sankcije za one s deficitom većim od tri posto. Osim toga zemlje potpisnice morat će unaprijed obavještavati Komisiju o svojim planovima pozajmljivanja. Kako, pak, riješiti trenutačni začarani krug rezanja i malog rasta zbog kojeg je potrebno još rezanja, nijedna od spomenutih mjera ne rješava, a postaje očito da i neće tako brzo. Ako ikad.

Osim fiskalnog zbližavanja koje će vrijediti za eurozonu, čiji član Britanija nije, dogovoreno je i jačanje Međunarodnoga monetarnog fonda s dodatnih 200 milijardi eura, u čemu opet Britanija odbija sudjelovati. S njima ili bez njih tržišta nisu pokazala pretjerano zanimanje za rezultate samita, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Euro je, primjerice, pao na najnižu razinu u protekla dva mjeseca u odnosu na dolar, dan nakon završetka samita. S druge strane, Italija je uspjela kapitalizirati na nešto pozitivnijem sentimentu tržišta plasiranjem sedam milijardi eura vrijednih jednogodišnjih obveznica za malo niže kamate, 5,95 posto. No razloga za veselje nema, riječ je više o reakciji na odobreni paket mjera štednje vrijedan 20 milijardi eura, ne na ishod samita. Agencija za kreditni rejting Moody’s odmah nakon sastanka najavila je mogućnost spuštanja kreditnog rejtinga nekih europskih država. Postignut je dogovor i o lansiranju Europskoga stabilizacijskog mehanizma, trajne zamjene za privremeni Stabilizacijski fond (EFSF) godinu prije predviđenog, sredinom 2012.

Protekli tjedan, nazvan ‘tjednom u kojem se Europa promijenila’, bio je vrlo uzbudljiv kad je riječ o Europskoj uniji. Hrvatska se još malo približila članstvu, a već sljedeći dan europski vođe objavili su dogovor kojim su utvrđene kratkoročne mjere za prevladavanje krize i predložen je novi fiskalni koncept eurozone. Vremenska podudarnost svećanosti potpisivanja pristupnog ugovora i razgovora o jačanju snage fonda za spas unesrećenih zemalja, ne treba ni reći, inspirirali su europske tike u ovoj zemlji, ali i šire. Valja naglasiti da su sporazumi dogovoreni prošli tjedan samo preliminarni koraci i dio šireg rješenja za dugom opterećenu Europu. Jednako su važni stvarni programi koje je Europa pokrenula radi financiranja inovacije i rasta utemeljenog na inovaciji. Logika je dobra: financirati proizvode ‘blizu tržištu’ i poboljšati tržište.

Premda smo to dotaknuli u prošloj kolumni, prekretnica je program ‘Horizon 2020’, koji počinje 2014. i kombinira prijašnje pokušaje FP7 s CIP-om (okvirni program za konkurentnost i inovaciju) i EIT-om (Europski institut za inovaciju i tehnologiju). U pitanju je potpuno integriran sustav financiranja i ključna komponenta europske ‘izlazne strategije’ iz dužničke krize. Financiranje u tom programu organizirano je na tri stupa koje je odredila Europska komisija: izvrsne znanosti, industrijskog vodstva i društvenih promjena. U predloženu proračunu znanstvena baza primit će 24,6 milijardi eura od 2014. do 2020., industrijsko vodstvo 17,9 milijardi, a društvene promjene imat će na raspolaganju 31,7 milijardi eura. Prošli tjedan govorili smo koliko će EIT imati koristi od ‘Horizon 2020’, no može se govoriti i o koristima za pojedine kompanije od novog aranžmana. Sve u svemu, mali i srednji poduzetnici (SME) dobit će 15-ak posto kombiniranog financiranja u društvenim promjenama i industrijskom vodstvu, što je otprilike 6,8 milijardi eura u spomenuto razdoblju.

Jedna je od središnjih mjera programa ‘Horizon’ uvođenje novih instrumenta financiranja namijenjenih SME-u. Taj koncept temelji se na vrlo učinkovitu modelu inoviranja i istraživanja za mala poduzeća (SBIR) kakav se već upotrebljava u SAD-u, za koji se mogu prijaviti samo mala i srednja poduzeća. Dio financija bit će i u obliku zajmova i rizičnog kapitala za pojedine aplikante. Druge su velike promjene proceduralne, osmišljene da bi koristile svim sudionicima projekata. Kao odgovor na pritužbe istraživača u programu FP7 pravila i regulativa za financiranje aplikanata uvelike su pojednostavljene u programu ‘Horizon’. Primjerice, bit će samo dvije stope za izračun troškova projekta, jedna za čisto istraživanje i druga za aktivnosti ‘blizu tržišta’. Mnogo jednostavnijih mehanizam odobravanja projekata trebao bi skratiti uobičajeno vrijeme potrebno između podnošenja zahtjeva i dobivanja sredstava s 350 dana na 250. EU smanjuje birokraciju za srednje i male tvrtke koje traže novac i naglašava dovođenje inovacija na tržište. Mnogo se toga još mora napraviti prije 2014., ali ‘Horizon 2020’ uistinu obećava.