Nanotehnologija je bez ikakve sumnje uplena svoje prste u gotovo sva područja života. Jedan njen dio odnosi se i na stvaranje čiste energije o kojoj istraživači sanjaju godinama i desetljećima, ali i o baterijama koje bi mogle trajati vječno. Tako su istraživači na Sveučilištu Stanford stvorili punjivu bateriju koja pomoću mješavine morske i slatke vode uz dodatak nanotehnologije proizvodi električnu energiju.
Na Stanfordu su stvorili novi materijal koji omogućuje da baterija i nakon 40 tisuća ciklusa punjenja zadrži nevjerojatnih 80 posto tvorničkog punjenja. Usporedbi radi, većina današnjih baterija može se upotrebljavati do stotinjak punjenja.
Rezultat tog istraživanja mogle bi biti ‘zelene’ elektrane na ušćima rijeke. Istraživački tim koji predvodi profesor Yi Cui došao je do sasvim nove tehnologije koja bi mogla dati oko dva teravata električne energije godišnje, što je oko 13 posto svjetskih energetskih potreba. Naravno, da se to ostvari bilo bi potrebno svako riječno ušće na svijetu pretvoriti u sustav za proizvodnju električne energije. Nova tehnologija radi na izuzetno jednostavnom principu elektroda uronjenih u spremnik u kojem se nalazi slatka voda. Vrlo mali tok struje pušta se kroz elektrode kako bi se ‘baterija’ napunila te se onda slatka voda ispušta i zamjenjuje slanom vodom.
Vrlo velika koncentracija iona u slanoj vodi rezultira povećanjem napona struje koja prolazi kroz dvije elektrode. To znači da se baterija onda može isprazniti da bi se izvuklo više energije nego što je prvotno bilo upotrijebljeno kako bi se napunila. Baterije koje upotrebljavaju ovu tehnologiju već postoje, ali su većinom krhke i obično se baziraju samo na jednoj vrsti migracije iona. Sustav koji su razvili na Stanfordu je otporniji te koristi ione natrija i klora iz soli koja se nalazi u morskoj vodi kako bi proizveo energiju. Veća učinkovitost postiže se i time što je pozitivna elektroda izrađena od nanožica (manganovog hidroksida) što za stotinjak puta povećava površinu elektrode.
Na Stanfordu su izgleda sasvim ozbiljno shvatili svoju ulogu predvodnika na području nanotehnologije pa nisu stali samo na tome. Uspješno su razvili i novi materijal od kojeg se prave baterije čime se znatno produžuje njihov životni vijek. Riječ je o materijalu od kojeg se prave elektrode i koji je sastavljen od sićušnih nanodijelova, a za prijenos naboja upotrebljavaju kalijeve ione, a ne litijeve kako se do sada to radilo. Tako su došli do materijala koji omogućava da baterija i nakon 40 tisuća ciklusa punjenja zadrži nevjerojatnih 80 posto tvorničkog punjenja. Usporedbi radi, većina današnjih baterija može se koristiti do stotinjak punjenja. Ono što još predstoji na tom području jest traženje materijala koji ima nizak elektrokemijski potencijal iz kojeg bi se trebale napraviti anode. Pronađu li ga, uskoro ćemo moći zaboraviti današnje probleme s baterijama za kompjutere ili mobitele jer će jedna trajati desetak godina. No budućnost naravno ni tu ne staje. U hodnicima i sobama Stanfordove već se govori i o stvaranju baterija koje će ‘loviti’ energiju iz sunca i vjetra i koristiti je za uporabu i kada je oblačno ili noć da bi se s novim danom opet napunile.
