Dokazano je da običaj kićenja božićnog drvca potječe iz Rige, prijestolnice Latvije. Bilo je to 1510. godine, a zaslužni za to bili su moćni i po svemu sudeći raskalašeni neženje, članovi Hanse, odnosno Saveza europskih trgovačkih gradova.
Nastankom suverene Hrvatske došlo je do posvemašnje zbrke i svojatanja ‘brenda’ i imena dobroćudnoga, u crvenu odoru odjenutoga veseloga bradatog starca sklonoga darivanju i putovanju. Riječ je zapravo o ispreplitanju tradicijskog poimanja ikonografija o Svetom Nikoli, Djedu Mrazu s anglosakonskom varijantom Santa Clausa, te Djeda Božićnjaka do Kristkindla, a ne manja zbrka nastala je i oko toga odakle potječe suvremeni običaj dekoriranja božićnoga drvca u kućama.
U Kući crnih glava (Melngalvju naams) članovi Hanse, aktivne od 13. do 17. stoljeća, imali su svoje sjedište. Riga je tada imala strateški važnu ulogu kao Hansino sjedište zbog svoje moćne luke.
Željeznički most preko rijeke Daugave jedna je od znamenitosti Rige. Izgrađen je prije 140 godina, a novu je konstrukciju dobio 1914. U oba svjetska rata je srušen (1917. i 1944. godine) i iznova izgrađen.
Na početku te priče, ostavljajući njene ekološke aspekte u drugi plan, treba jasno i glasno reći i, ako treba napisati podebljanim slovima, da se u hrvatskom jeziku i, što je jednako tako važno, narodnoj tradiciji, crnogorično drvo koje se ukrašava ili kiti na Badnju večer zove božićni bor, a nikako ne ‘božićna jelka’. Takav stav podržali su i uvaženi hrvatski jezikoslovci, spomenimo na primjer i profesorcu Nives Opačić, jer u ovom slučaju božićnog bora ne radi se uopće o definiranju o kojoj je vrsti crnogorična drveta riječ, dakle je li to bor, smreka, jela ili neka druga podvrsta, već je u narodu generacijama u kuću unošen božićni bor, kitio se bor, dobivani su darovi pod bor.
Nasuprot tome, riječ ‘jelka’ izmišljotina je bez pravog značenja, osim onog ideološkog, koje je vjerojatno nastalo u bivšoj Jugoslaviji u kojoj se Kada govorimo o kićenju božićnog bora, ne definiramo o kojoj je vrsti crnogorična drveta riječ, dakle, je li to bor (što je u zanemarivom postotku), smreka, jela ili neka druga podvrsta, već je u narodu generacijama u kuću unošen božićni bor, kitio se bor, dobivani su darovi pod bor.
Božić nije priznavao kao narodni blagdan, a da se ipak ne bi u potpunosti ignoriralo ono što se ignorirati ne može, općepropagirani model bilo je kićenje crnogoričnog drvca za Novu godinu. Samo, problem je bio u tome kako to drvo nazvati, a da ne bude onaj nezgodni ‘bor’.
Ali, kome je, kada i gdje uopće palo na pamet ukrašavati neko crnogorično drvo za Božić, i tim običajem zaraziti velik dio kršćanskog svijeta? Bauljajući bespućima internetskoga ‘cyberspacea’, nailazimo na zbrku sličnu onoj s crvenim djedicom s početka članka, a više je nego očito da se mnogo takvih članaka radilo po ‘copy & paste’, pa ako je izvornik bio manjkav, kakve tek onda mogu ispasti kopije. Stoga ćemo ostaviti po strani sve one korijene iz raznih poganskih, dakle pretkršćanskih mitologija slavenskih, baltičkih, skandinavskih, germanskih i nordijskih naroda iz čijih se običaja i poštovanja prirodnih ciklusa nesumnjivo i razvila ova suvremena tradicija ukrašavanja božićnog bora. Možemo spomenuti i dvije vrlo raširene varijante, od kojih jedna kaže da je začetnik toga običaja po legendi bio izvjesni, čak kasnije i Sveti – Bonifacije (ili Wilfred), koji je posjekao hrast boga Thora iz čijeg je korijenja izrasla jela itd. Drugi su pak u tu priču uvukli nikoga drugoga do li Martina Luthera, crkvenog reformatora, koji je, navodno šećući sjevernonjemačkim šumama, bio odjednom očaran ljepotom zvijezda koje je u mrkloj noći ugledao kroz krošnju neke četinjače.
