Veliki bogataši oduvijek su djelili svoga bogatstva darivali društvu, srednjovjekovni vladari i bogati trgovci gradili su katedrale, malo noviji škole i sirotišta, Guggenheimi muzeje, Rockefelleri osnivali zaklade za ovo i ono, pomagali sveučilišta, darivali sirotinju i bolesne, sve do Bill Gatesa i njegove zaklade u koju su pohranjene milijarde dolara namijenjene prije svega obrazovanju i borbi protiv boleština u svijetu… Bila je to njihova dobra volja, njihova procjena što će, koliko i komu dati, nešto što im je osiguravalo poštovanje na ovom svijetu i miran odlazak ‘na onaj svijet’, jer tko zna, možda se ondje ipak zbrajaju dobra i loša djela.
A onda se potkraj 20. stoljeća rodila jedna nova ideja koja je dobru volju kompanija, vlasnika i/ili dioničara stavila u jedan sasvim drugi kontekst.
Na početku i dalje je riječ o njihovoj dobroj volji hoće li dio svoje zarađe odvojiti za neki društveni projekt ili humanitarnu akciju, ali jasno se naznačuje da je to jedna od njihovih uloga, nešto što bi morali ugraditi u svoju strategiju. Naime, bogatstvo neke kompanije ili pojedinca nije nastalo na oblaku, u njihov je profit ugrađen ono čemu su pridonijele generacije nakon njih – sagradili ceste i drugu infrastrukturu, uložili novac, trud i talent u niz izuma kojima se danas služimo kao nečim sasvim normalnim… Stoga je obveza svake kompanije da dio svog bogatstva vrati zajednici u kojoj živi, ali i da postavi kamen po kojem će hodati neke buduće generacije.
