Mladi dramski pisac Ivor Martinić napisao je svoj do sada najsuptilniji tekst – ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ – priču o ljudima koji su drukčiji, ugroženi ili nemoćni, ali koje ne štede ni autor teksta ni redatelj.
Da je ZKM počeo ozbiljno shvaćati važnost nove drame i ustupati joj primjeren prostor na svojim daskama, vidljivo je već iz nekoliko prijašnjih sezona: od ovogodišnje premijere drame Gorana Ferčeca do autorskog dvojca Anice Tomić i Jelene Kovačić, Ivane Sajko, Nine Mitrović, Tene Štivičić, Damira Karakaša itd. Takav se napor u svakom slučaju isplatio jer ZKM već dugo nema problema s popunjavanjem gledališta, što više, i stupa pokraj gledališta koje su katkad toliko popunjene da se ne može dobiti ulaznica više zbog protupožarnih razloga.
Ni s novom ovogodišnjom ZKM-ovom premijerom nije ništa drukčije. Riječ je o tekstu ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ mladog dramskog pisca Ivora Martinića koji je napokon dobio prostor koji zaslužuje. Nakon postavljanja njegove ‘Drame o Mirjani i ovima oko nje’ u Ljubljani, Beogradu i, napokon, u zagrebačkom HNK te ‘Ovdje piše naslov drame o Anti’ u Splitu, ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ potencijalno je njegov najsuptilniji, ali i najperspektivniji tekst. U režiji već udomaćena redatelja s poljskim korijenima Janusza Kice ostvario je doista zaokruženu i zanimljivu cjelinu.
Martinićeva se dramaturgija, kao i u njegovim već viđenim tekstovima, ne bavi nužno događajima koliko odnosima između likova, pa tako iako lik iz naslova – mladi Branko (Vedran Živolić) – pati od bolesti zbog koje je završio u invalidskim kolicima, predstava nije izvrsna zato što brani stajališta ljudi koji su na neki način ‘drukčiji’, ‘ugroženi’ ili ‘nemoćni’, nego zato što ih neprestanice izlaže humoru, ironiji te verbalnom nasilju, ne radeći ni od koga nevine žrtve, nego na neki način neurotične agresore koji na sebi najprihvatljiviji način pokušavaju plivati u ne baš idealnim okolnostima koje su ih snašle.
Pa iako u tekstu ima nekoliko točaka koje se ponavljaju i zbog kojih bi predstava podnijela kraćenje od 15-ak minuta, Janusz Kica uspijeva jako lijepo nijansirati međuljudske odnose u tekstu koji se temelji gotovo isključivo na stajalištu, a ne događajima, i koje smješta u veoma socijalistički minimalističku dnevnu sobu. Prema tome, ‘Moj sin samo sporije hoda’ bit će poprilična poslastica za ljubitelje svježega domaćeg dramskog kazališta.
Loš pokušaj ‘skidanja’ atmosfere ‘Sedam’ i niza jeftinih kriminalističkih serija kritika je jednostavno masakrirala iako se u negativnim recenzijama otišlo i predaleko. Film je loš, ali nije negledljiv. Kćerčica poznatoga filmskog šminkera Michaela Manna ipak nije naslijedila tatin smisao za fenomenalno stilsko pakiranje katkad tankih priča (‘Vrućina’, ‘Miami Vice’, ‘Collateral’), pa je debakl bio neizbježan. Još ‘zelena’ redateljica nije uspjela gotovo ni u čemu, od atmosfere preko ritma i logike priče do ocrtanja likova i stvaranja smislenih međudnosa, premda u pluseve može upisati nešto što i ne zahtijeva previše talenta: zoran prikaz bijede, čemera i sirovosti američke provincije. Film utemeljen na istinitoj priči o nizu nerazjašnjenih ubojstava u Teksasu želio je uobičajenom policijskom pričom primjetiti ponešto o svijetu u kojem živimo, ali ostao je plitak kolaž nevjerojatnih skrivenih filmskih plagijata (‘Sedam’, ‘Nema zemlje za starce’, razni CSI-evi itd.).
Točno 355 godina nakon što je nastala slika koja dokazuje da pokraj stare mariborske kuće raste stara trta Maribor će postati europski grad kulture. Tu će titulu u 2012. podijeliti s portugalskim gradom Guimarãesom, a sa svojom okolicom podijelit će i turiste. Osim u Mariboru pripreme će se održavati u Murskoj Soboti, Novom Mestu, Ptuju, Slovenj Gradecu i Velenju, no ni jedno od tih mjesta ne može se pohvaliti da je ušlo u Guinnessovu knjigu rekorda. Maribor je to uspjelo upravo zbog stare trte, proglašene najstarijom lozom na svijetu.
