Home / Financije / ATLANTIC GRUPA ZAKON O POTICANJU INVESTICI- JA PRIPOMOGAO ULAGANJU U NOVU GRADIŠKU

ATLANTIC GRUPA ZAKON O POTICANJU INVESTICI- JA PRIPOMOGAO ULAGANJU U NOVU GRADIŠKU

Nakon što je dosegnuo zvijezde, čeka ga poduzetničko trnje. Vinar čija su vina osvojila sedam zlatnih Decantera trsja još ima toliko malo da ga može sâm poprskati. Tek je pokrenuo postupak dobivanja kredita kojim namjerava svoj hobi pretvoriti u ozbiljnu poduzetničku priču.

D a Blanka Vlašić svaki dan radi puno radno vrijeme u državnoj službi, pitanje je bi li mogla sanjati o osvajanju Londona i zlatnoj medalji s Olimpijskih igara sljedeće godine, jedinoj koja toj djevojci na vrhu svijeta još nedostaje. A Zagorac Boris Drenški, vinar iz Huma na Sutli, na samoj slovensko-hrvatskoj granici, London je već osvojio. Na ocjenjivanju britanskog Decantera, najutjecajnijeg vinskog časopisa na svijetu, Drenški je u posljednje četiri godine osvojio sedam zlatnih medalja te pokoju srebrnu i brončanu, i to istodobno radeći od sedam do 15 u državnoj službi, u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.

Kakav sam ja to Zagorec kad nema vinograda, pitao se Drenški prije deset godina. U njegovoj obitelji nije bilo vinogradarske ili vinarske tradicije pa nije ni naslijedio vinograd. Nije imao ni novca, ali imao je mnogo dobre volje i žarku želju: Proizvodit ću vrhunska vina, i to slatka, predikatna vina kasnih berbi, kakvih u Zagorju nema. Posadio je tisuću trsova i krenuo. Radio je i učio istodobno i bio zadovoljan vinima, no htio je čuti stručno mišljenje. Bilo ga je, naravno, strah preoštre kritike pa je i to riješio na svoj način.

Legenda kaže da je Siniša Križanec, vlasnik dvorca Bežanec, restorater, sommelier i nekad Borisov znanac, a danas prijatelj i suradnik, pred svojim vratima zatekao dvije bočice. Otvorio ih je i oduševio se vinima, ali nije znao čija su ni tko mu ih je ostavio. Počeo se raspitivati i čuo za ‘malog Drenškog’ koji ne bere grožđe kad i svi ostali, nego ga ostavlja na trsju do Božića pa i dulje. Shvativši da mu je Boris ispred vrata ostavio ta izvrsna vina, nagovorio ga je da ih pošalje na najveće svjetsko ocjenjivanje vina. Decanterovi ocjenjivači imali su 9600 uzoraka i među njima dvije bočice od dva decilitra s etiketom Bodren. Oduševili su ih rajnski rizling izborne berbe prosušenih bobica 2006. i chardonnay ledene berbe 2005. te su mu dodijelili zlatne medalje.

Mislio sam da imam i boljih vina od nagrađenih – rekao je Drenški i godinu dana poslije u London poslao svoja četiri uzorka. Dobio je četiri zlata. Iznenadio je, naravno, sve pa je za njegov stol na svečanoj večeri sjeo i Steven Spurrier, šef svih Decanterovih komisija i organizator slavnoga paških ocjenjivanja 1976. na kojemu su kalifornijska vina hametice potukla najsukljuplja francuska. Najbolje bijelo vino tada je bio chardonnay kalifornijske vinarije Montelena u kojoj je glavni enolog bio naš Miljenko Mike Grgić pa je Spurriera sigurno zaintrigirala mala europska zemlja iz koje su ga u više navrata iznenadila velika vina.

Prošle godine Drenški se morao zadovoljiti srebrom i broncom, no to ga nije pokolebalo. Sad znam kakva im vina moram slati – izjavio je i opet ne previše skromno. Nije ni trebao biti. Ove se godine ponovno pozlato, njegovo je vino proglaseno i najboljim u regiji. Do samoga kraja bio je u igri i za titulu internacionalnog prvaka, najvišeg Decanterova priznanja.

Za svega sedam godina mali je zagorski vinar hobi dostignuo samo nebo. Ravnopravno se nosi s vinarijama od kojih neke imaju tradiciju dugu sedam stoljeća, pa čak i više. I sad je na prekretnici. Nakon što je dosegnuo zvijezde, smije se, čeka ga poduzetničko trnje. U postupku je dobivanje kredita s kojim bih posadio četiri hektara vinograda. Ako se taj plan ostvari, imat ću oko 25.000 trsova. Više neću ovisiti o kooperantima, a toliku količinu mogu sam.

Nasmijao se i kupio tri boce, svakome po jednu. To je očigledno najbolje tržište za ekskluzivna i relativno skupa vina. Njegova su vina doista ekskluzivna. Zagorska hladnija klima daje im posebnu svježinu koja je rijetka u takvim ‘slatkišima’. Za ledenu berbu treba dočekati temperaturu od minus sedam. To može biti u prosincu, a može i ne biti. Ako nije dovoljno hladno za ledenu berbu, grožđe će se posve osušiti na trsu i dati izbornu berbu prosušenih bobica. Čekanje takvih berbi, ponekad i do kraja veljače, veliki je rizik jer grožđe može istruliti i umjesto željene plemenite plijesni dobiti onu neželjenu, smrdljivu, a kad je zdravo i slatko ‘napadaju’ ga ptice i divljač. Kad se berba i dočeka, treba nabratі 30 ili 40 kilograma suhoga ili smrznutog grožđa da bi se dobila dva decilitra vina. Takva bočica stoji 400 ili 500 kuna. Drenški vina mahom prodaje u ponajboljim restoranima Zagreba i Opatije čiji su gosti spremni platiti kap-dvije posebnog vina. Bude li dobio kredit i proširio proizvodnju, morat će, svjestan je, mnogo uložiti u marketing. Pomoći će mu supruga Alica, a nada se i pomoći kćeri. Monika je apsolventica agronomije, a Marta je gimnazijalka. Drenški očekuje da će i one vidjeti svoju profesionalnu budućnost u vinarstvu.