Mnogi prezenteri i govornici, pritisnuti zahtjevima posla i svakodnevnog života, često kopiraju ili jednostavno otuđuju materijale od kolega ili dovršavaju prezentaciju pet do dvanaest. Posljedice su nesrećenost, kašnjenje i nesigurnost.
Na početku prezentacije, kada publika zauzima mjesto i u tišini počinje pratiti, prezenter ili govornik postaje središnjom točkom pozornosti dok mu u glavi blenda misao: ‘Reflektori su upereni u mene i bolje da budem dobar’. Govor pred grupom ljudi smatra se najstresnijim od svih iskustava poznatih ljudskom rodu. Prema mišljenju Jerryja Weissmana, vodećega američkog edukatora na području korporacijskih izlaganja, uzrok je tome pritisak obarača psihološkog okružja jednakog svim drugim ljudskim strahovima. Ta se reakcija manifestira valovima adrenalina koji uzrokuju klasičan sindrom borbe ili bijega.
Ova ne-svjesna fizička reakcija pogađa sve osobe koje drže prezentaciju ili govor bez obzira je li im to prvi put ili su veterani, uključujući i profesionalne umjetnike. Ključni trenutak napada na problem, prema Weissmanu, jest trenutak istine. U rješavanju se treba upustiti na samom početku dok slušatelji još popunjavaju dvoranu jer je tada moguće iskoristiti snagu uma za kontrolu tijela. Govornici i prezenteri bi morali znati da na publiku djeluju tri dinamike: vizualna, glasovna i verbalna, s time da je vizualna prevladavajuća, s 55 posto utjecaja, dok verbalna utječe svega sedam posto. Tijekom pripreme prezentacije o toj bi činjenici svakako trebalo voditi računa.
Dakle, govor tijela najsnajnije utječe na opći dojam, slijedi glas, a najmanje sama pripovijest. Osim navedenih čimbenika na publiku utječe još jedna dinamika – empatija. U prezentacijskom okruženju empatija je osjećaj zajednički i publici i govorniku no, za razliku od govornika, publika taj osjećaj stječe nesvjesno i nehotično. Kao jedan od problema prezentacija i govora Weissman navodi i činjenicu da mnogi prezenteri i govornici, pritisnuti zahtjevima posla i svakodnevnog života, često prepisuju, kopiraju ili jednostavno otuđuju materijale od kolega ili dovršavaju prezentaciju pet do dvanaest. Bilo što od navedenog kao posljedicu ima nesrećenost zbog kašnjenja i, što je još gore, rezultira gomilanjem neorganiziranih podataka tijekom prezentacije. Predvidljivo, u takvim slučajevima publika reagira zbuženje nošću, dosadom ili nemirom, što će s druge strane povećati govornikovu tjeskobu i uznemirenost. Razina stresa također će porasti, a govornik će izgubiti na pouzdanosti, opuštenosti i uvjerljivosti.
Rješenje za izlaz iz toga začaranog kruga jest pripremanje prezentacije unaprijed. Za razvijanje same priče, teme govora ili prezentacije Weissman predlaže nekoliko koraka. U prvome je nužno definirati polje predviđeno za igru. Poput pravila u sportu i u prezentaciji postoje pravila: utvrđivanje cilja prezentacije i teza koje će voditi prema njemu te analiza ciljane publike i njenih očekivanja. Zatim slijedi promišljanje tijekom kojega se u obzir uzmaju sve mogućnosti. Svrha tog dijela procesa pripreme jest navođenje svih mogućih ideja vrijednih razmatranja i procjene te izdvajanje onih kojima se valja posebno pozabaviti. Treći korak čini iznašaženje mnemotehnika za glavne teme što će rezultirati lakšim pamćenjem teksta koji treba izgovoriti. U sljedećem koraku pozornost se usmjeruje na ilustracije i grafičke prikaze ten a korištenje vizualnih pomagala prema načelu manje je više. Posljednji je korak verbalizacija u kojoj se kristaliziraju ideje.
