Kako do kapitala

Većina ideja za kapitalizaciju poduzeća oslanja se na državu. I u takvom proračunu ima novca za investicije, samo je pitanje na što će se potrošiti, na socijalnu ili razvoj. Da se pita ekonomiste, to bi bio glavni kriterij pri zaokruživanju određene opcije na skorašnjim izborima.

Manje od trećine poduzeća sposobno je udovoljiti bankarskim uvjetima odobravanja kredita i vraćati ih. Mala i srednja poduzeća raspolažu sa samo 31 posto vlastitog kapitala, mikropoduzeća s mizernih 26 posto, što nije dovoljno za revitalizaciju bilo kakve proizvodnje, a o konkurentnim pomacima mogu sanjati samo rijetki kapitalno podloženi poduzetnici. U intervjuu Lideru prvi čovjek PBZ-a Božo Prka točno je detektirao da poduzećima ne trebaju krediti, nego kapital. Ključno je pitanje gdje ga naći. Prka preporučuje razne hibridne oblike kapitala i državnu pomoć, bilo poreznim rasterećenjima bilo posebnim fondovima pomoći koji bi poduzeća učinili kredibilnijima.

Svi se naši sugovornici slažu da je Prka u pravu. Većina se slaže i da ideja o hibridnom kapitalu nije loša. Hibridnim instrumentima, naime, smatraju se financijski instrumenti koji služe prikupljanju izvora sredstava, imaju dvojake karakteristike – kapitala i obveza – i najčešće služe kao alternativni izvor za financiranje poduzeća. Mnogi će ulagači u poduzeće radije uložiti neki oblik zajma nego u dionice, i to nije rijetko slučaj, čak ni u Hrvatskoj. Kako nam objašnjava jedan bankar, problem je poduzeća loša bonitetna slika u kojoj manjkav vlastiti kapital ima ključnu poziciju. Kad su se održavali sastanci bankara i Vlade, ideja je bila da netko, najčešće država, subordiniranim dugom, odnosno hibridnim kapitalom, kapitalno ‘potkoži’ poduzeća kako bi ona s boljom bonitetnom slikom mogla udovoljiti kreditnim kriterijima. To je bila glavna ideja kad se raspravljalo o državnom modelu pomoći, no država nije razumjela o čemu je tu, zapravo, riječ, pa je se propalo. Dijelom i zbog toga potporedsjednik Hrvatskih izvoznika Ante Babić kaže da, načelno, ideja o hibridnom kapitalu nije loša. No to za njega nije trajno rješenje. Dugoročno, samo je jedan put održiv i njega treba trasirati država.

Sve dok država ne počne od sebe i ne počne plaćati na vrijeme, druga će rješenja biti mosna. Država najprije mora smanjiti svoju potrošnu stranu, tako će biti manje potrebe da se zadužuje. Kad se država makne s kreditnog tržišta i oslobodi prostor za poduzeća, kamate će pasti jer će banke izgubiti najvećeg klijenta. Ovako banke mogu mirno sjediti znajući da su odobravanjem kredita državi dobro zaradile, objašnjava Babić.

Na upit može li država još kako pomoći, primjerice smanjenjem parafiskalnih nameta, Babić kaže da su to nijanse, no temeljni je problem neplaćanje: kad samo jedan klijent ne plaća na vrijeme, to premeti novčani tok više nego svi nametni zajedno. Vladimir Ferdelji, predsjednik udruge menadžera Crome, također misli da je Prkina dijagnoza prilično točna. Poduzeća nisu uspjela akumulirati kapital, ali nema dvojbe da bi ona radije vlastiti kapital nego skupi kredit. Dokapitalizaciju se, kaže, može postići raznim načinima, primjerice ulaganjem investitora, raznih fondova i dioničara, no bez promjene uloge države ništa od toga neće pogurati investicijski ciklus. Upravo su zato izradili Masterplan za revitalizaciju gospodarstva u kojem se velik dio mjera odnosi upravo na posredne načine dokapitalizacije poduzeća. Predvidjeli su znatno aktivniju i monetarnu i fiskalnu politiku i predlažu da treba otkloniti monetarne škare: razliku između stope inflacije i tečaja treba nadoknaditi oslobađanjem poreza na dobit. Zamislili su da bi HNB bankama koje kreditiraju proizvodnju morao smanjiti regulatorna opterećenja. Da bi poduzeća ravnopravno kotirala kod banaka u bitki za kredit, HAMAG ili HBOR morali bi preuzeti dio rizika, i to do 50 posto, pri otvaranju proizvodnih pogona malog i srednjeg poduzetništva.

Kapital će posredno podebljati i destimulacija uvoza svim legalnim sredstvima (kontrola kvalitete, standardi te plaćanje uvoza u roku od 15 dana). Također računaju na iskorištavanje pristupnih fondova za proizvodne i infrastrukturne investicije. Ferdelji ne zaboravlja ni parafiskalne namete koje treba detaljno analizirati na lokalnoj razini kako bi se bezbolno ali radikalno smanjili. Namete pri investicijama trebalo bi, kaže, vezati uz namjenu objekta, omogućiti poček i višegodišnju otplatu: – Parafiskalni nameti u srednjoročnom razdoblju moraju se svesti na plaćanje stvarnih usluga ili ukinuti, kategorizan je Ferdelji.

Ekonomist Guste Santini kaže kako je ideja o hibridima koji su dijelom krediti, dijelom vrijednosni papiri, dobra, ali samo u kombinaciji s drugim alatima. Jedan od njih je zaštitne kamate, svojevrsna porezna olakšica u postupku oporezivanja poduzetničke dobiti, tako da se njome valorizira cijena uloženog kapitala, dakle, odbitna stavka u postupku utvrđivanja porezne osnovice poreza na dobit.

Treba vratiti zaštitne kamate jer ona mogu poboljšati kreditnu sliku poduzeća i povećati njegovu učinkovitost rada. Ja nisam ‘a priori’ za to da poduzeća novac pošto-poto ulažu u nove strojeve. Što će im strojevi ili novi pogoni ako nema narudžbi? Upravo su zato važne zaštitne kamate jer služi povećanju efikasnosti tvrtke tako da ona ima šanse zapošljavati, a otvaranje novih radnih mjesta zadaća je broj jedan, kategoričan je Santini, dodajući da bi i javna poduzeća trebalo dokapitalizirati jer bi se tako smanjila potreba za kreditiranjem, kamate bi pale, poduzeća bi plaćala u kraćem roku, što bi povećalo likvidnost cijele privrede.

Konzultant Damir Novotny objašnjava da je potkapitaliziranost poduzeća rezultat privatizacije koja nije slijedila model ulaganja, nego preuzimanja, i to bez kapitala. To je rezultiralo dramatičnom promjenom položaja poduzeća: nisu imala kapitala, nisu ga mogla akumulirati ni pronaći na tržištu kapitala, a banke su umjesto proizvodnju kreditirale nekretninski i građevinski sektor.

Država mora olabaviti okvir pristupa tržištu kapitala, koje jest razvijeno, ali za državne dužničke vrijednosne papire. Dio imovine mirovinskih fondova mora se uložiti u poduzeća, pogotovo u mala i srednja koja na tržištu kapitala ne mogu pronaći novac. Država bi im trebala oslobađati kapital, a ne uzimati ga. Kad je riječ o hibridnom kapitalu, to podrazumijeva i pretvaranje potraživanja u vlasnički udjel, bez prava odlučivanja. To može činiti i država, ali i banke, uz uvjet da se promijeni regulatorni okvir HNB-a. Država bi trebala smanjiti i porezni pritisak, no sve to više nije dovoljno. Morala bi osnovati regionalne razvojne fondove za ulaganje u kapital poduzeća. To imaju sve razvijene države EU, to, primjerice, ima i svaka austrijska pokrajina, pa tako Koruška ima oko pola milijarde eura na godinu za ulaganje u kapital poduzeća. Slično radi i EBRD, pa i IFC Svjetske banke, poručuje Novotny.

Santini upozorava da krvnu sliku poduzeća neće poboljšati ni masovni stečajevi, koji gube smisao uz odumiranje realnog sektora. Ideja za kapitalizaciju poduzeća ima više nego dovoljno. Većina ih se, dođuše, oslanja na državu čiji se (konsolidirani) deficit procjenjuje na otprilike šest posto. No svi se bespogovorno slažu da novca za investicije i u takvom proračunu ima, samo je pitanje odluke na što će trošiti, na socijalnu ili razvoj. Da se pita ekonomiste, to bi bio glavni kriterij pri zaokruživanju skorašnjim izborima.