proizvesti može i netko drugi, a usprkos važnosti koju si rado pririsujemo statistika nam često nije naklonjena. Naime, hrvatska proizvodnja iznosi tek nekih 0,2 ili 0,3 posto ukupne europske, s time da je riječ vjerojatno i o manjem postotku uračuna li se statistička pogreška.
Tečaj pogoduje uvozu. Naravno, cilj ove argumentacije nije bio pokazati da proizvodnja nije potrebna Hrvatskoj, već da je ona potrebna isključivo nama zbog nas samih, radi vlastitog prosperiteta. Jurčić se osvrnuo i na drugu ključnu istinu, činjenicu da nema zdrave i uspješne ekonomije bez industrije, opovrgnuvši tako donećavno vrlo popularnu tezu o zastarjelosti koncepta industrijalizacije i dolasku nove ere usluga. Usluge, objasnio je, nisu dovoljne, one moraju pratiti industriju.
Želimo li ostvariti maksimalni dohodak moramo iskoristiti sve svoje resurse. Industrijska revolucija je zapravo zaobišla Hrvatsku, nastavio je Jurčić, razvoj je nastupio tek u razdoblju između 1950-ih i 1970-ih, ali su kriza i posljedice privatizacije temeljene na Washingtonskom konsenzusu i nevidljivoj ruci u kombinaciji sa stabilizacijskim programom (fiksiranim tečajem kune) to preokrenuli. Fiksn je tečaj mogao pomoći, smatra Jurčić, u kombinaciji s drugim mjerama ekonomske politike, no kako je to izostalo učinak je bio suprotn.
Nije stvoren neki uvoznici lobi, ljudi su se samo ponašali racionalno zato što je tečajnom politikom stvorena neefikasnost koja je pogodovala uvozu, a ne proizvodnji kod kuće.
Još do 1995. izvozili smo dodanu vrijednost, no to smo izgubili. Proizvodnja s višom dodanom vrijednošću počela se smanjivati, a rasla je ona niskosloženih proizvoda. Hrvatskoj tek prijeti kriza ne bude li promijenila politiku jer je globalna recesija samo potaknula razvoj krize koja bi ovdje ionako izbila.
- Ako ne pokrenemo industriju osjećat ćemo…
