Uskoro će se birati poslovni događaji godine, a u usku će konkurenciju ući dva događaja sa zagrebačkih ulica. Prvi se dogodio proljetos, kada je riječka tvrtka Cammeo slomila monopol zagrebačkih taksista udruženih u Radio Taxi Zagreb, a drugi prošli tjedan, kada su članovi Radio Taxija shvatili da njihov problem nije u konkurenciji, koja se u međuvremenu povećala i Oryxovim ulaskom na to tržište, već u njima samima. Mašala! Od prošlog tjedna u druga zagrebačkih taksista ima novog predsjednika, Željka Petkovića, a već od ovog tjedna i novi cjenik prema kojemu njihove usluge postaju i do 40 posto jeftinije.
Preventiva je najbolji lijek za sprečavanje budućih nevolja pa su zaposlenici Zračne luke Zagreb prošlog petka preventivno spustili avione kako bi štrajkom ishodili takav kolektivni ugovor koji će budućem koncesionaru zagrebačkog aerodroma zavezati ruke bude li se pokušao riješiti viška zaposlenih. Velikim su dijelom u tome uspjeli jer je Uprava ZLZ-a pristala na veći dio sindikalnih zahtjeva da se štrajk ne bi ponovio. Druga je posljedica preventivnog djelovanja zaposlenika ZLZ-a to što je zbog njihova štrajka još jednom produljen rok dostave ponuda za koncesiju prema natječaju koji je počeo još početkom ove godine.
Zaključenje novoga kolektivnog ugovora izgledno je u kratkom roku, no odabir koncesionara, koji u svoju kalkulaciju sada još moraju uključiti i radnička prava, sigurno će se još oduljiti.
Stečaj ili likvidacija Magme mnogo su izgledniji ishod za Goranka Fižulića od željenog, a to je da vjerovnici prihvate njegov plan vlasničkog restrukturiranja prema kojemu bi se Magma oslobodila dijela svojih dugova većih od 168 milijuna kuna. Slaba točka Fižulićeva plana u prvom je redu očekivanje da će banke i druge financijske institucije, koje su kupovale Magmine komercijalne zapise da bi na njima zaradile, pristati da svojih 78 milijuna kuna koje im je Magma dužna pretvore u vlasničke udjele. Ako bi njegovi dobavljači još i mogli pristati da svojih 90 milijuna kuna potraživanja pretvore u dionice Magme, za financijske to nije opcija.
Ne treba mnogo filozofirati o tome zašto se u Hrvatskoj jede malo ribe. Da u Zagrebu ima toliko ribarnica koliko ima pekarnica i da kilogram bijele ribe ne stoji 150 kuna, ribe bi se jelo i pet puta više nego sada i ne bi bilo nikakve potrebe trošiti 3,5 milijuna proračunskih kuna na marketinški projekt ‘Riba Hrvatske – jedi što vrijedi’. Svrha je akcije promicati ribu kao zdravu namirnicu i povećati njezinu potrošnju. U tu će se svrhu na štandovima na zagrebačkom središnjem trgu prodavati riblji obroci po promotivnoj cijeni od pet kuna, oko kojih će nesumnjivo biti velike gužve. No ne radi se o tome da ljudi ne znaju da je riba zdrava i fina. Znaju to oni vrlo dobro, ali znaju i koliko riba stoji.
