Mariano Rajoy

Španjolci će ubrzo saznati je li novi premijer spasitelj ili vrag. Dok će se Grci i Talijani okušati s bankarima i menadžerima kao novim premijerima, Španjolci ostaju vjerni profesionalnim političarima. Rajoy stiže s desnice koja odavno nije osvojila toliko glasova. Najavio je oštire mjere štednje koje bi trebale spasiti zemlju s ruba dužničkog ponora. To ipak neće biti dovoljno, Rajoyev ekonomski program za sada je nejasan, a tržišta su na njegov dolazak reagirala pozitivno.

Vlade u Europi nastavljaju se mijenjati, s tim da je u najnovijem slučaju španjolske demokratske procedura pretekla nervozna tržišta u pohodu na europske premijere, koja su dosad uspjela za rever zataknuti grčkog i talijanskog nevjerojatnom lakoćom. Novo je prvo ime španjolske politike Mariano Rajoy, šef Pučke stranke, čiji je uspon na vrh još jedna tragična potvrda sve potrošenosti i uzaludnosti liberalno-demokratske procedure. Na mjestu premijera zamijenit će u prosincu José Luisa Zapatera. Uvjerena, naime, više nemaju baš nikakve veze s biranjem, ljudi jednostavno reagiraju na lošu situaciju klasičnim sustavom razmišljanja ‘sjaši murta da uzjaši kurta’, što dokazuje rekordna pobjeda u povijesti stranke. Nisu narodi ti koji ruše i postavljaju vlade, već tržišta, a izbor je stvarno očajan.

Uvijek iste dvije stranke, jedna tobože konzervativna, druga tobože liberalnija, rezultati jednako neuvjerljivi. Pučani su nakon 99 posto prebrojenih glasova osigurali 186 od ukupno 350 stolica u donjem domu španjolskog parlamenta, ostavivši omraženim socijalistima samo 110, pa je tako Španjolska uz Šrku, Portugal, Grčku i Italiju postala peta ‘problematična’ država s novom vladom u recentnom razdoblju. Ovakav raspored parlamentarnih mandata znači i da pučani imaju apsolutnu većinu te da neće robovat drugim, manjim strankama.

Za mene neće biti drugih neprijatelja osim nezaposlenosti, deficita, prevelikog duga i ekonomske stagnacije – rekao je pomirljivo razglašen Rajoy nakon izborne pobjede, vjerojatno i sam nesvjestan koliko je to točno. Kakvi neprijatelji, samo dvije strane istog novčića. Pred njim je ‘golem’ zadatak, dodao je, i ne treba očekivati čuda. Opet više istina nego što je on mislio, jer je malo vjerojatno da itko više očekuje bilo kakva čuda, niti su ona moguća, eventualno nježniji pad nego što je dosad bio.

Poraženi socijalistički kandidat Alfredo Perez Rubalcaba ograničio se na priznavanje poraza i podsjetnik novoj vladi kako ima veliku odgovornost u izrazito teškoj situaciji za španjolsko društvo. Slavlje pučana bit će vrlo kratkog dana, u ruke uzimaju državu određenu da bude sljedeći veliki problem nakon Italije, s obzirom na to da je i njihova desetogodišnja obveznica došla tik do neodrživih sedam posto kamata. Kako ni za jednu od ove dvije države nema novca za spašavanje, mogu se samo osloniti na sebe i nadati najboljemu. Zapravo, pitanje je tko treba slaviti, pobjednici ili gubitnici izbora.

Tržišta, ako nekom još nije jasno – tihi gospodari Europe, nisu posebno očarana ovom promjenom, kao što nisu bila ni onom u Italiji samo tjedan prije, premda se njihovom voljom i dogodila promjena. Nije teško pogoditi, Rajoy je obećao rezanje na sve strane i liberalizaciju tržišta rada, sve kako bi se umilio tržištima, ali i svom izrazito slabo zaposlenom biračkom tijelu. U državi od oko 40 milijuna ljudi čak pet milijuna nema posao, što je golemih 21,5 posto. U stilu Jadranke Kosor, Rajoy je isto za početak apelirao, u njegovu slučaju na tržišta, moleći ih za strpljenje. Dva dana prije izbora tražio je od njih više od ‘pola sata’, a ona su mu ekspresno odgovorila u ponedjeljak skokom prinosa na desetogodišnju obveznicu za 12 baznih poena na 6,56 posto. Tjedan nakon pompoznog dolaska Marija Montija na čelo talijanske vlade obveznica te zemlje također je bila vrlo blizu točke pucanja, na 6,7 posto. Tržišta su se, dakle, oglušila i ovaj put na pozive, molbe i muke prezaduženih europskih nacija, ne vjeruju više ni sama sebi. Jedino što stoji trenutačno između španjolske i talijanske propasti jest Europska središnja banka koja svojim intervencijama uspijeva zadržati izdavanje obveznica tih zemalja na razini ispod sedam posto. Doslovno prije nego što je uspio i sjesti u novi ured počeo je pritisak da objavi sastav nove vlade i planove smanjivanja trećega najvećeg deficita eurozone od gotovo sedam posto.

No kako stvari sada stojte, zaustavljanje zaraze na Španjolskoj i Italiji bio bi izniman uspjeh s obzirom na to da su počeli rasti prinosi na obveznice zemalja s izvrsnim kreditnim rejtingom poput Francuske, Finske, Nizozemske i Austrije. Jednostavnije, zaraza se počela širiti, što je uostalom bilo očito još prije nekoliko tjedana. Zanimljivo, Rajoy se obrecnuo na novi trend tehnokratskih vlada u Grčkoj i Italiji rekavši kako su ‘političari ti koji su činili velike stvari u povijesti, ne tehnokrati’. Pitanje je, doduše, koliko će to uopće imati veze u ovoj situaciji. Čovjeku bez karizme ovo je treći pokušaj dolaska na vlast s Pučkom strankom, a vjerojatno ne bi bio posljednji da nije krize. Za pristaše riječ je o čovjeku s potrebnim vještinama za izbjegavanje nacionalne katastrofe, dok protivnici smatraju kako je riječ o prerušenom vragu, odnosno političaru koji se vješto prikazuje umjerenim, iako je konzervativni tvrdolinijaš, i u ekonomskom i u društvenom smislu. Otac dvoje djece i pravnik, obožavatelj biciklizma i Real Madrida, najprije je preživio ozbiljnu automobilsku nesreću, a zatim i helikoptersku 2005. kada je ubrzo nakon polijetanja helikopter pao. Izvukao se sa slomljenim prstom.

Danas 56-godišnjak, političku je karijeru počeo graditi u 26. godini kao regionalni zastupnik tvrdo desnoga Narodnog saveza u Galiciji. Tijekom vladavine Joséa Marije Aznara, od 1996. do 2004., obnašao je dužnosti ministra javne uprave, obrazovanja i kulture te unutarnjih poslova, a nakon što se Narodni savez s drugim strankama ujedinio u Pučku stranku. Vrhunac karijere trebao je doživjeti 2004. kao odabrani Aznarov nasljednik i očekivani pobjednik izbora, ali je stranka neočekivano izgubila izbore zbog teroričkog napada u Madridu i Aznarova neslaženja u toj situaciji. Vjerojatno je najveća pogreška bilo inzistiranje stranke na odgovornosti baskijske teroričke organizacije ETA-e za napad, što je poslije demantirano otkrićem da je za pokolj odgovorna bila Al-Qa’ida. Drugi poraz 2008. ipak je rezultirao većim brojem osvojenih mandata, a među mogućim uzrocima često se navodi njegova odluka da s izborne liste isključi popularnog Alberta Ruiza Gallardona, koji je za razliku od njega pripadao umjerenijoj stranici, zbog čega se pretpostavlja da je izgubljen velik broj glasova. Lako je moguće da ni ovaj put ne bi uspio u ‘normalnim’ okolnostima zato što se njegova ustrajnost na, za španjolske pojmove, tvrdim stajalištima nije pokazala dobro legitimacijom pred biračima. Ustrajao je na zabrani pobačaja bez dopuštenja roditelja djevojka mlađima od 16 godina i promjeni formulacije ‘brak’ u ‘građansku zajednicu’ kada je riječ o istospolnim brakovima. Ili zajednicama po njegovu.

Osim naginjanja upravljanju putem apela, Rajoy dijeli još jednu sličnost s hrvatskom kolegicom. Ne barata, naime, baš najbolje engleskim jezikom, pa se, kažu poznavatelji, ne voli previše ni baviti vanjskom politikom. Što se ovih izbora tiče, mediji Rajoyu predbacuju dvosmislenost i nejasnost u predstavljanju ekonomskog programa svoje stranke, uz objašnjenje da nije želio otjerati birače iskrenim izjašnjavanjem.

Zapateru je zamjerio preveliku tendenciju prema široj regionalnoj autonomiji, mekan pristup ETA-i, uvođenje predmeta Građansko društvo u srednje škole, čemu se posebice protivila Katolička crkva, loše odnose sa SAD-om i Poljskom, tople odnose s Venezuelom, Kubom i Bolivijom te, očekivano, imigracijsku politiku. Naravno, s visokom nezaposlenošću, prevelikim dugom i deficitom, bitka za premijerski stolac postala je mnogo lakša, pa je u ovim izborima Rajoy uglavnom mogao elegantno zaobići ove ‘klasičnije’ teme i koncentrirati se na neuspjehe socijalističke vlade u području gospodarstva. Zaobišao je tako i jasno izlaganje svog programa spasa nacije, što se najbolje vidjelo u nervozi tržišta i golemom pritisku koji je počeo doslovno dan nakon izbora.

Ako me pitate koliki će biti rezovi sljedeće godine, ne mogu vam reći jer još nismo pripremili proračun – sasvim je iskreno odgovorio Alvaro Nadal, partijski tajnik za ekonomiju, što dosta jasno pokazuje s kakvim je ‘programom’ stranka osvojila vlast. Nepovjerenje je toliko da se nitko uopće ne obazire na malu tehnikaliju, da novi ministri s najboljom voljom po sili zakona ne mogu svoja mjesta zauzeti prije 21. prosinca.

Ako ništa drugo, iz sljedećih će mjeseci profitirati politolozi i drugi društveni znanstvenici koji će u stvarnom životu moći usporediti paralelno učinkovitost tehničke vlade i tradicionalne političke. Grci i Talijani okušat će se s bankarima i menadžerima, Španjolci ostaju vjerni profesionalnim političarima, premda se čini da to više uopće nije važno, situacija je toliko izmaknula kontroli da svi ionako samo statiraju.