Mario Monti

Slične kao jaje jajetu, Italija i Grčka posljednjih dana kao da prate isti scenarij, pa će tako obje zemlje imati tehničku vladu do izbora u veljači i obje su za premijera dobile eurobirokrata. Talijanski Senat odobrio je program oštrih mjera štednje i rezanje koje će Monti morati provesti i dopuniti.

U drugom je slučaju novi mandatar Lukas Papademos, bivši potpredsjednik Europske središnje banke, čime je eurobirokratsko skrbište nad nestašnim zemljama potvrđeno.

Talijanski Senat po hitnoj je proceduri već prošli petak udovoljio odbačenom premijeru i premoćnom većinom odobrio reforme i proračunske rezove, posljednji politički testament otjerašnog Berlusconija i uvjet njegova dobrovoljnog odlaska. Amandman na sadašnji Zakon o financijskoj stabilnosti (reforme mirovinskog sustava, javnog sektora, tržišta rada, prodaja državne imovine i privatizacija lokalnih usluga) prošao je sa 156 glasova ‘za’ i samo 12 ‘protiv’, nakon čega se spustio prema Donjem domu parlamenta na posljednji zakonodavni amen.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao je Montija doživotnim senatorom, što su mnogi protumačili kao jasan signal da će upravo on biti sljedeći talijanski premijer, ali i simboličan čin kojim je dosad samo stručnjak preko noći postao i političar. Ubrzo nakon raspleta tog trilera tržišta su reagirala pozitivno smanjivši prinose na talijanske obveznice s neodrživih sedam posto na 6,88 posto za desetogodišnju obveznicu, što znači da je zemlja barem na trenutak povučena s ruba ponora, odnosno točke na kojoj su Portugal, Irsko i Grčka morali prihvatiti međunarodnu pomoć.

No tržišta su bila osamljena u relativno optimističnoj reakciji, politika je otišla u sasvim suprotnom smjeru. U isto vrijeme Reuters je objavio vijest da se već neko vrijeme u Berlinu i Parizu razmatra najboljši scenarij raspada eurozone i njezina preoblikovanja u nešto mršavije, vižljastije oblik. ‘Moramo ići vrlo oprezno, no istina je da trebamo ustanoviti popis onih koji žele biti dio kluba i onih koji jednostavno ne mogu biti’, rekao je Reutersu neimenovani visoki dužnosnik EU.

Italija je bila kap koja je preliša času jer za tu zemlju novca nema, čak i da druge članice imaju volje za još jedno skupo spašavanje. Pragmatičarima u Uniji postalo je jasno da euro ne može preživjeti ‘pad Italije’ i da valja početi razrađivati varijantu B, C, D… Prema tim napisima, Francuzi i Nijemci oživili su staru ideju o Europi u dvije brzine, konceptu jake ‘sredine’ i slabije ‘periferije’. I dok se Francuzi nisu požurili demantirati vijest, da pače, predsjednik Nicolas Sarkozy izjavio je da ‘nije moguća potpuna integracija svih 27 članica’ i da će ‘postojati Europa u dvije brzine, jedna koja se kreće prema jačoj integraciji u eurozonu i druga koja se razvija u smjeru konfederacije’, pogotovo nakon što se u nekom trenutku pri druže i Balkanci, Nijemci jesu. Glasnogovornik njemačke kancelarke Steffen Seibert opovrgnuo je takve glasine i njegova je šefica objasnila kako trenutačna situacija zahtijeva više Europe, a ne manje. Bilo to točno ili ne bilo, očito se razmišlja, barem načelno i u probranim krugovima, o drugoj Europi, čak i ako nisu operacionalizirani takvi planovi.

Koliko god djelovale svetogrdno, takve mentalne vježbe imaju snažno uporište u stvarnosti. Novu krizu Europa ne može podnijeti, čak ni trenutačnu, čini se, a Montijevo i Papademosovo ime novanje trebao bi biti samo kratak predah, teško trajno rješenje. Tehničke vlade morat će najmanje nekoliko mjeseci voditi zemlje u potpunom kaosu, donijeti vrlo važne odluke i osigurati njihovu provedbu. Postoji razlog zašto vlade nacionalnog jedinstva i stručnjaka nisu uobičajena praksa premda se takva vlada Lambertina Dinija 1995. pokazala relativno blagotvornom. Doduše, zadatak joj je bio osjetno lakši jer od Montija se očekuju temeljite reforme talijanske ekonomije uz otpor svih drugih sudionika.

Zadatak je obojice kroz te šarolike vlade progurati pakete mjera štednje i onda izdržati bijes masa. Dekana prestižnog Sveučilišta Bocconi prati glas tvrdog pregovarača i međunarodno priznatog stručnjaka, ali u pitanju je njegov politički talent, odnosno njegov manjak, inače posebno važna vještina kad je riječ o Italiji. Monti je u nekoliko navrata ispaljivao salve na Berlusconijevu vladu u Corriere della Seri, a primjetno je i jačanje retorike u javnim nastupima, očito kako bi se ostavio dojam čvrstog političara. Odobren paket mjera, samih po sebi izrazito nepopularnih, samo je, čini se, početak – tržište i EU, novi gospodari Italije, očekuju više i očekuju to upravo od Montija.

U smirivanju mase možda će si, primjerice, morati pomoći uvođenjem poreza na bogate kojim bi mogao prikupiti i 100 milijardi eura, čime će pak razljuditi svoje najveće pristaše, one koji od njega očekuju provedbu mjera potrebnih za nastavak poslovanja, vraćanja Italije u fazu ‘business as usual’. Potporu šire javnosti zasad, naglasak na ‘zasad’, ima, ako je suditi po letimičnom dojmu, zbog svoje dosadašnje odvojenosti od političkog miljea i vrlo otvorenih članaka protiv tog istog miljea. No sjedanje u premijerskog stolac nešto je sasvim drugo, politika je tu nužnost, kao i nepopularne mjere, pa valja očekivati vrlo brz i nagli pad te potpore. Vrlo je upitno i koliko će mu dosad deklarirano zauzimanje za podjelu muke na bogate i siromašne ići u korist.

Monti je, među ostalim, za rezanje mirovinskih povlastica, ali i povećanje poreza na bogate, što dobro zvuči na načelnoj razini, no vjerojatno neće imati previše pozitivnog učinka kada doista počnu rezanje mirovina, otpuštanja u javnom sektoru, smaživanje socijale, otvaranje prostora privatnicima, za koje se dotični sa svojim briselskim prijateljima zdušno zauzima, i druge mjere iz njegova stručnog naramka. Većina će ih, naime, morati biti usmjerena prema onima s plitkim džepom. Sve to moglo bi biti previše i za tobože popularnošću neopterećenoga tihog ekonomista, posebice imajući na umu da neće imati vladu sastavljenu samo od stručnjaka po svom ukusu nego i pokojeg infiltriranog političara, posljedicu trgovine nužne za dobivanje potpore različitih stranaka za formiranje privremene vlade.

Opasni eksperiment s konceptom nesmiljena rezanja kao univerzalnog rješenja europskih muka nastavlja se i dobio je dosad najvećeg laboratorijskog štakora u čijem bi slučaju neuspjeh mogao rezultirati katastrofom. Bez Grčke se, Irske i Portugala može, međutim, krah Italije imao bi trebnačno nesagledive posljedice. Uostalom, mnogi već sad izražavaju sumnju u korisnost ideje rezanja kao čudesnog eliksira ekonomske sreće, no eurobirokrati i političari pod utjecajem dijela ‘stručne’ javnosti privržene rezačkom stilu čvrsto su zagrizli i ne odustaju, a zamoraca je sada respektabilan broj. Zgodno je i nesuvšlo skakanje u vlastita usta kod mnogih koji se u istoj rečenici koriste sintagmama ‘drastično rezanje’ i ‘gospodarski rast’. S nikakvom potrošnjom i strepnjom potrošača od svakog sljedećeg dana slabo se raste. Uistinu se može postići jedino sposobnost daljnjeg zaduživanja na tržištu, sve jasnije jedini opipljiv cilj europskih partnera i institucija, a to se teško može smatrati velikim uspjehom. Monti je, upravo kao kolega mu u Grčkoj, izravan izbor EU i famoznih tržišta, tog neuvatljivog i apstraktnog entiteta. Manjak straha od mase i opće nepopularnosti uopće ne mora biti dobra stvar, što bi neki mogli spoznati na bolan način.