Privatni sektor trebati imati važniju ulogu jer on generira novu vrijednost i pritom ne mislim samo na novac. Vlada ima važnu ulogu u ranoj fazi procesa stvaranja inovacija kada treba poduprijeti istraživače na sveučilištima i oko njih jer, s obzirom na visoki rizik u toj fazi, njihovi projekti još nisu privlačni privatnom sektoru. U svakom slučaju treba postojati ravnoteža između tih dvaju sektora, a najvažnije je da se uspostave procesi koji će privatnom sektoru ukazati više povjerenja u to da se istraživačko-razvojni projekti sa sveučilišta mogu pretvoriti u proizvode za tržište. U radu s vašim studentima svjestan sam golemog potencijala u glavama tih mladih ljudi. Privatni sektor treba preuzeti te ideje i podržati ih novcem. Tu na scenu stupaju poslovni anđeli i fondovi rizičnog kapitala. Veliki je problem u ovom dijelu Europe nepostojanje takvih fondova. Vjerujem da će se percepcija promijeniti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a tada će vam na raspolaganju biti i razne druge mogućnosti financiranja.
Ako je ideja dobra uvijek može pronaći ulagača. Na primjer, Skype je nastao u Estoniji, a prvi je kapital dobio od fonda iz Luksemburga. To je, dakle, moguće. Ovdje sam upoznao predstavnike BICRO-a koji imaju vrlo zanimljiv model, ali trebaju pomoć i podršku. Uočio sam da imaju dosta visokotehničkih projekata, možda uspijevaju ostvariti i neke sinergije. Sve kreativne ideje iz Hrvatske dobro su došle. U Europi je razvijen model da inovativne tvrtke nastaju na sveučilištima gdje ih pronalaze poslovni anđeli ili fondovi rizičnog kapitala, kao što je, primjerice, i fond Amadeus iz Cambridgea koji ulaže novac i preuzima rizik daljnje razvoja. Trebalo bi razmisli zašto Zagrebačko sveučilište ne ulaže u ranu fazu razvoja takvih tvrtki. Ako tvrtka postane uspješna s pomoću takvih fondova vrlo će se brzo za nju zainteresirati i međunarodni fondovi rizičnog kapitala, a ako ima globalni potencijal i oni iz Silicijske doline.
Na početku su se ti fondovi zvali University Challenge fondovi i nastali su na način da je država alocirala 20 milijuna funti na nekoliko sveučilišta. Cambridge je od toga dobio pet milijuna i sam još prikupio sedam milijuna funti. To su tzv. evergreen fondovi jer ne ulažu samo jednom nego novac koji zarade ponovno vraćaju u fond. Na tri načina financiraju nove tvrtke: grant ili bespovratna sredstva kojima podržavaju znanstvenike i izumitelje, kredit koji se može promijeniti u udjel u kapitalu te ulaganje u kapital (equity). Pri ulaganja u vlasnički kapital sveučilišni fondovi uvijek ulažu s nekim drugim investitorima. U svakom slučaju novac i kapital nisu dovoljni sami po sebi. Potrebno je izgraditi cijeli ekosustav, odnosno imati dovoljno iskusnih ljudi koji će biti potpora novim tvrtkama i istraživačima. Također, vrlo je bitna atmosfera i neformalne strukture koje potiču razvoj takvih tvrtki.
Cambridge je centar koji je generirao velike znanstvene pronalaske; tu su bili Newton, Darwin i slični umovci i nikad nije nedostajalo tehnoloških znanstvenih postignuća. No stoljećima se tipralasci nisu lokalno pretvarali u komercijalne proizvode. To se promijenilo 1960., kad se nekoliko mladih ljudi počelo baviti komercijalizacijom istraživanja sa sveučilišta. Na sveučilištu su bili šokirani jer su mislili da je njihova jedina dužnost obrazovati, no otad se promijenila kultura i sâm koncept komercijalizacije istraživanja i razvoja. Došlo je do povezivanja akademske zajednice, države i poduzetnika i počeo je rast, ne zato što je država zatražila od tri dionika da to učine, nego zato što se uspostavio održivi ‘role’ model. Dakle, negdje treba početi. Treba razvijati programe za razvoj poduzetništva. Ja, primjerice držim kollegij o tome kako pronaći novac za svoj biznis, a takvo što se može raditi i ovdje. Zašto ne osnovati atraktivne stipendije i poticaje za originalne poslovne ideje i planove?
