KRALJEVI ŠEĆERA Slatki rat za regiju u sjeni arbitriranja iz Bruxellesa

Miodrag Kostić jednu je od svojih četiriju šećerana već zatvorio, a uskoro ćemo znati i koliko je bio u pravu kad je prognozirao da će u roku od dvije godine u Srbiji ostati tri, najviše četiri šećerane, a u Hrvatskoj jedna ili maksimalno dvije.

Kostić je pak, ušavši u drugi krug nadmetanja, postao vrlo ozbiljan kandidat za preuzimanje Hellenic Sugara čime bi, osim dviju srpskih dobio i pet grčkih šećerana. – S obzirom na to da već imamo 50 posto srpskog tržišta najločnije je da mi kupimo te šećerane jer bi na taj način objedinili tržište i pripremili se za ulazak u EU. To je važno kako ne bismo doživjeli sudbinu Italije, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Grčke, koje su nekonsolidirane ušle u EU i zatvorile gotovo sve šećerane – kaže Kostić. Nakon te akvizicije pokrio bi gotovo 80 posto srpskog tržišta šećera pa valja vidjeti što će na to reći tamošnja antimonopolska agencija.

Poznavatelji tržišta se slažu da je upravo Kostić u regiji u najboljoj poziciji s obzirom na veliku sirovinsku bazu. Njegov Sunoko, poduzeće unutar MK Grupe koje upravlja šećeranama iz Pećinaca, Vrbasa i Kovačice, ukupno proizvodi 250 tisuća tona šećera. To je 50 posto sadašnje proizvodnje šećera u Srbiji, gdje se na godinu troši 200-tinjak tisuća tona, pa polovinu proizvodnje izvozi, dok bi ove bi godine šećerni biznis MK Grupe trebao zabilježiti prihod od 150 milijuna dolara.

U Hrvatskoj se pak Zadro s dvije šećerane priču o tom volumenu jer očekuje da će ove godine u Viru proizvesti 133 tisuće, a u Sladorani 100 tisuća tona šećera. Većim dijelom od repe, a dijelom od uvoznog sirova šećera. U devet mjeseci ove godine Viro bilježi rast prihoda od 14,3 posto, na 584,3 milijuna kuna, dok je dobit porasla 28,5 posto, na 40,3 milijuna kuna. Sladorana je u prva tri kvartala imala 440 milijuna kuna prihoda, a dobit je s lanjskih 1,1 skočila na 10,6 milijuna kuna. Zadro ističe da su najvažniji sinergijski učinci nakon preuzimanja Sladorane, u čiju je modernizaciju dosad uloženo 200 milijuna kuna, jačanje tržišne pozicije i konkurentnosti.

Preuzimanjem je udahnut i nov život osječkoj šećerani u kojoj su u tijeku najveće poslijeratne investicije od ukupno 70 milijuna kuna. Osim toga ova bi godina za bivši Kandit Premijer, koji također ima jaku sirovinsku bazu, mogla biti upamćena po rekordnoj proizvodnji od 100 tisuća tona šećera, a umjesto gubitka u prvih se pet mjeseci 2011. pozitivno poslovalo. Dobre ovogodišnje re-

Bi idealno da se udruži proizvođači šećera iz Srbije, Hrvatske i BiH jer će, u protivnome, svi nestati, pomalo je dramatičan apel srpskoga kralja šećera Miodraga Kostića. No ima li se na umu da slatko udruživanje nije uspjelo među trima hrvatskim šećeranama, još je teže očekivati da će se ostvariti ono prekogranično. Akvizicijom županijske Sladorane prije dvije godine obitelj Zadro, u čijem je vlasništvu virovitička šećerana Viro, pokazala je da je udruživanje moguće jedino tako da netko nekoga kupi. Treća hrvatska šećerana iz sastava bivšega osječkog IPK Kandita, kojemu je izmaknula Sladorana, od lani je u vlasništvu Termes Grupe Marka Pipunića i partnera. Za razliku od Kostića, Pipunić smatra da je udruživanje i spažanje na tim prostorima neostvariva ideja. Prema tome ostaje pitanje tko će koga i kada kupiti ili tko će se prije ugasi.

Za Tvornicu šećera Osijek na stolu su dvije otvorene ponude, otkriva Pipunić, no prodaja zasad nije u planu jer je uvjeren u opstanak šećerane zbog dobre sirovinske baze. Iako to nije potvrdio zainteresirane su, navodno, velike europske kompanije poput austrijske Agrane (koja je već suvlasnik rafinerije šećera u Brčkom i veliki konkurent hrvatskim proizvođačima) te njemačkog Nordzucker, bivšeg suvlasnika Kostićeva Sunoka i Pfeifer&Langena, sadašnjeg partnera Vira.

Premda je bio potencijalni kandidat za kupnju dviju srpskih šećerana Šajkaška Žabalj i Crvenke, koje prodaje grčki Hellenic Sugar Industry, Viro je odustao od daljnjeg širenja. – Trenutačno smo usmjereni isključivo na podizanje konkurentnosti naših tvornica – kaže Željko Zadro, predsjednik Uprave Vira i član Uprave Sladorane.

U BiH trenutačno posluje samo rafinerija šećera u Brčkom, no bude li se sve razvijalo prema planu, jedan od najbogatijih Hrvata Enver Moralić trebao bi do kraja godine ponovno pokrenuti proizvodnju šećera od repe u susjednoj državi. Šećerana u Bijeljini, u koju je Moralić već uložio novac, nedavno se našla u središtu krim-afere jer je protiv vlasnika banjolučkog Agrocoop, koji je 2009. u priču o šećerani u stečaju ušao kao strateški partner, podignuta optužnica za pranje novca. – Razgovaramo s Vladom Republike Srpske i na dobrom smo putu da sve riješimo za mjesec dana – kaže Moralić, koji očekuje da bi kapacitet proizvodnje mogao biti od 40 do 50 tisuća tona šećera. Bijeljinska šećerana je, inače, lani počela raditi nakon 18 godina, no zbog podizanja optužnica sve je stalo. Rafinerija šećera u Brčkom, ‘greenfield’ investicija Studen grupe u vlasništvu Ilije Studena i austrijske Agrane iz 2006., prerađuje uvozni šećer od šećerne trske i ima kapacitet od 150 tisuća tona šećera, čime pokriva tržište BiH i dio regionalnoga.

Tko će propasti? Dok je udruživanje teško ostvarljivo, valja vidjeti koliko će se tko pokazati izdržljivim podižući efikasnost i konkurentnost u borbi s velikim europskim igračima. U tu je svrhu Kostić jednu od četiriju šećerana već zatvorio, a uskoro ćemo znati i koliko je bio u pravu kad je prognozirao da će u roku od dvije godine u Srbiji ostati tri, najviše četiri šećerane, a u Hrvatskoj jedna ili maksimalno dvije.