Stiglitzov poučak

Modern ekonomski teorija napustila je pretpostavku da su građani ekonomski racionalni. Nisu to ni birači. Oni ne žele bolne najave. Mudra politika prije izbora dozira istinu ‘pacijentima’ – kreditnim ovisnicima.

Nakon što je predsjednik SDP-a Zoran Milanović ekspresno demantirao navode svoga stranačkog kolege Slavka Linića (dane u nedjeljnom Dnevniku Nove TV) da će Kukuriku koalicija, kada dođe na vlast, u pomoć pozvati MMF, Linićev istup zaslužuje dublju analizu.

Bez obzira na to što iz stručnih krugova nitko nije osporio Linićevu procjenu da je Hrvatska vjerojatno u takvu stanju da će neka vrsta suradnje s MMF-om biti dobrodošla, izjave pretpostavljenog ministra financija Slavka Linića jesu promašaj.

Izbori su u političkom životu klasičan primjer tržišta. Političari prodaju sebe i svoje programe, građani biraju hoće li bilo koji od ponuđenih ‘proizvoda’ kupiti zaokruživanjem na listiću 4. prosinca. Tvrtke su na tržištu svaki dan, stranke jedanput u četiri godine.

Ako je tako, ako su glasači zapravo kupci (potrošači), onda je Slavko Linić u krivu jer očito polazi od pretpostavke da su hrvatski građani ekonomski i politički racionalna bića. A većina građana to nije.

Jedan od najcjenjenijih ekonomista današnjice Joseph Stiglitz s dvojicom je kollega 2001. dobio Nobelovu nagradu za radove o tržištu s asimetričnim informacijama. Vrlo pojednostavljeno, dotadašnja neoklasična ekonomija polazila je od pretpostavke da su pojedinci ekonomski racionalni bića i da će na ekonomske signale reagirati racionalno. To, međutim, nije točno. Prosječan građanin nema sve potrebne informacije. Ako bi ih i imao, u ovom – sve složenijem – svijetu bilo bi mu teško dokučiti što te informacije zapravo znače. Pa, dakle, nije moguće pretpostaviti racionalno ponašanje jedinke na tržištu.

Stiglitz je poslije ustvrdio da se neperfektnost informacija može primijeniti i na političke procese i na političku ekonomiju.

U konkretnoj aferi s Linićevom najavom MMF-a to znači da prosječno sluđeni stanovnik Hrvatske uopće nije sposoban čuti argumentaciju zašto bi MMF možda bio koristan. Većina građana ove zemlje u 20. je godina tranzicije postala ovisnik o zaduživanju. A s većinom ovisnika o ‘teškim kreditnim drogama’ ne može se razgovarati tako da im se kaže: ‘Sad ćete na godinu dana biti na klinici bez svojih opijata i onda ćete biti zdraviji.’ Takvi argumenti kod birača ovisnika mogu izazvati samo odbijanje.

Budući su izbori političko tržište, za njih moraju vrijediti marketinška pravila. Upravljanje promjenama jedan je od tih segmenata. Poznati marketinški stručnjak Seth Godin tvrdi da su svi marketinški stručnjaci lašci. To su zato što potrošači ne žele čuti istinu, pa im se mora lagati.

Hrvatskim građanima ne treba lagati, ali ‘change management’ treba ih pripremati na terapiju koja nam kolektivno slijedi. Ako je pretpostavka da nove snage dođu u priliku zaustaviti ekonomsko propadanje Hrvatske to da se u predizbornu vrijeme ne rabe ‘proste riječi’ (MMF, porezi, otpuštanja…), onda svaki onaj koji pristane biti dio prodajnog osoblja na izbornom tržištu ta pravila mora poštovati.

Može se razumjeti Linićeva logika da je teško jedno govoriti prije izbora, a drugo raditi poslije, ali ako je to u širem interesu – tomu se mora prilagoditi. Ili je pošteno zahvaliti se na angažmanu.

Zvuči makijavelski? Vjerojatno. Ali ako SDP misli da je sposobniji od HDZ-a i da je mudrije vodio kampanju (bez spominjanja poreza, vjeronauka i dijaspora) te prije četiri godine pobijedio, danas ne bi morao strahovati koliko će ‘kostura iz ormarca’ ispasti nakon te HDZ-u darovane četiri godine vladanja.

Poznata je Einsteinova neugodna primjedba o inteligenciji ljudi koji ‘istu stvar rade na isti način i očekuju drukčiji rezultat’. Razlika između Kukuriku koalicije i HDZ-a prema najnovijem istraživanju Ipsos Pulsa (38,8 prema 20,3 posto) čini se visokom, ali anketa je provedena prije Linićeva najavljanja MMF-a.

Kad je o Linićevoj političkoj sudbini riječ, na Zoranu Milanoviću je da procijeni koliko mu takav slobodni strijelac treba prije izbora. Linić je dokazano vrlo dobar operativac, ali operativci nisu posebno korisni strankama koje gube na izborima. Ili zbog predizbornih gafova moraju ulaziti u zamršene koalicije u kojima je operativcima znatno sužen manevarski prostor. A kad je riječ o mogućoj zamjeni za Linića kao ministra financija, Kukuriku koalicija ima mnogo iskusnih gradonačelnika koji su na ‘ti’ s proračunskom logikom. Počevši od Vojka Obersnela i Zvonka Mršića.