Kaštelanski stak

Tvrtka koju uništavaju država i vrijedno zemljište. U drugom krugu natječaja Audio nije uspio iskamčiti obvezujuće ponude za kupnju 75,63 posto dionica. To bi moglo zapečatiti sudbinu kompanije: rasprodalo bi se zemljište, vratili dugovi te otpustili zaposleni.

Još od 1991. godine, kada je poduzeće pretvoreno u dioničko društvo, država ne zna što bi s njim. Gubici zbrojeni od 1993. do 2010. iznose 162 milijuna kuna, a ukupne su obveze dosegnele gotovo stotinu milijuna kuna! Tvrtka bi davno bila po kojna da ne posjeduje izobilje vrijednog zemljišta čijom (ras)prodajom vraća dugove, ali i mic po mic stanjuje vlastiti kapital. Kaštelanski staklenici tako možda najbolje potvrđuju da tezu o državi kao lošem gospodaru ne treba dovoditi u pitanje.

Nove agonija počinje 2007. kada je država odlučila privatizirati kompaniju. Ministar poljoprivrede Petar Čobanković želio je javno-privatno partnerstvo, no vrijeme je pokazalo da za takav model za interesiranih nema. Za Staklenike je navodno zanimanje iskazao Agrokor (s Agrofructusom su Staklenici najprije imali ugovor o kreditiranju, zatim o proširenoj suradnji kojim ta tvrtka otkupljuje većinu proizvodnje), pa Luka Rajić, čak i Podravka, ali tvrtku nitko nije kupio. Zatim se razglabalo o prenamjeni zemljišta na kojemu nema proizvodnje u građevinsko, no GUP Grada Kaštelja još nije izmijenjen. Staklenici su, naime, nedavno objavili natječaj za prodaju 48 tisuća četvornih metara zemljišta za koje je najizgledniji kupac Zračna luka Split, no za takav je postupak nužno dovršiti izmjene GUP-a (rok za to bio je u ožujku). Gužvi tu nije kraj. Usred turističke sezone, sre-

Nesposobni ministri Sva ta pitanja postavljaju i Mario Urlić, broker Hita vrijednosnica i mali dioničar kompanije, koji kaže da bi volio znati koji su to kupci o kojima je govorio ministar Čobanković zainteresirani i zašto se sada nisu javili na natječaj. Nije mu jasna ni zatražena cijena od čak sedam tisuća kuna po dionici (nominalna je dvije i pol tisuće, a 2009. ministar gospodarstva Đuro Popijač tražio je pet i pol tisuća kuna) koja se na tržištu kapitala pumpala i spuštala ovisno o najavama prodaje i izostanku kupaca.

Zbog cijele agonije i nesposobnosti ministara da pronaju kupce kompanija je, tvrdi Urlić, oštećena za najmanje pola milijarde kuna.

• Gubici svih tih godina iznose 160 milijuna kuna, oko 60 milijuna samo su kratkoročne obveze, a dosad je prodano oko 335 tisuća četvornih metara zemljišta od malo više od milijun četvornih metara, dakle trećina, iz čega su se plaćale dospjele obveze. Sada namjeravaju prodati još 48 tisuća četvornih metara, iz čega će, tvrde, platiti obveze i nastavak proizvodnje. Koje proizvodnje? Što to tvrtka proizvodi osim gubitaka – pita se Urlić, umoran od trakice kojoj se ne vidi kraj, i napominje da je u studenom 2009. ministar Popijač izjavio da tvrtku treba što prije privatizirati jer troši svoj najvrjedniji kapital. Od tada do danas Kaštelanski staklenici ostvarili su gubitak od 34 milijuna kuna i povećali dugove za 30 milijuna!

U međuvremenu kapital tvrtke smanjen je za 110 milijuna kuna, pa su Staklenici bili prisiljeni izraditi prijedlog programa financijske konsolidacije prema takozvanom modelu C, za pomoć tvrtkama u teškoćama. Dugogodišnji direktor Ivo Benzoni (u odlasku, ali ne iz kompanije, nego samo s čelne pozicije) tvrdi da je njihov program restrukturiranja Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo, trenutačno je na usuglašavanju u Ministarstvu financija, i njime bi se namirila glavnica duga prema državnom proračunu. Kamate bi se pak pretvorile u vlasnički udjel, odnosno dionice kompanije.

• S planom restrukturiranja ukupna zaduženost u odnosu na imovinu bila bi manja od deset posto, što u odnosu na druge državne kompanije nije puno. Tako bismo se maksimalno orijentirali na proizvodnju. Ove smo godine proizvodnju pokrenuli na čak 18 hektara staklenika unatoč velikom udaru na likvidnost u svibnju i lipnju kada je potražnja pala zbog escherichije coli – tvrdi Benzoni, nadajući se što hitnijoj izmjeni GUP-a koja bi, s prenamjenom zemljišta u građevinsko, mogla privući investitore.

Na upit kako je moguće da je kompanija koja proizvodi voće i povrće (u zemlji koja ga mora uvoziti) stalno u gubicima, Benzoni tvrdi da je razloga mnogo, od visokih komunalnih troškova koje konkurenti u okružju nemaju, cijene vode i grijanja do zastarjele tehnologije koja slabi konkurentnost.

Radnici bez posla No Urlić upozorava da od 150 radnika većina vjerojatno i ne dolazi na posao jer nema što raditi – kompanija iskorištava samo 15-ak posto kapaciteta.

• Kako je moguće da uza svu tu rasprodaju zemljišta kojom su plaćali obveze Staklenici i dalje proizvođe gubitke? Što je s kupcima koji su dionice kupovali po tri i pol tisuće ili četiri tisuće kuna? Tko će njima nadoknaditi gubitak? Tko uopće kontrolira financijske izvještaje? Primjerice, u izvještaju za treće tromjesečje 2010. dugoročne su obveze 4,6 milijuna kuna, a kratkoročne 50 milijuna. Tri mjeseca poslije dugoročne su se obveze povećale na 34,3 milijuna, a kratkoročne su ostale na 51,6 milijuna.

Dakle, porezni dug od 30 milijuna očito su pretvorili u dugoročni, ali kako za taj iznos nisu smanjili kratkoročne obveze? Gdje je ta razlika – pita se Urlić, vjerujući da i u takvoj praksi treba tražiti razloge izostanka kupaca. Ako ih je uopće i bilo. Pomalo već boli glava od saznanja da država nema ni približno ideju što učiniti sa svojim vlasništvom.