Od malih ‘no name’ odvjetnika Ministarstvo financija neizravno zahtijeva da budu doušnici, a na otvorene izjave velikih odvjetnika da neće denuncirati svoje klijente ne usude se ni osvrnuti
Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatele Lidera kao pojedince u njihovim neravnomjernim sporovima s glo- maznom državnom upravom.
Kontakt:
E-pošta: [email protected]
Tel. 01/6333-524
Adresa: Ivica Grčar, Lider, Savska 41, 10144 Zagreb
z jednog omanjeg odvjetničkog ureda (podaci u redakciji) dostavili su mi primjerak upitnika koji Ministarstvo financija dostavlja odvjetnicima i javnim bilježnicima pozivajući ih neizravno da postanu doušnici Financijske policije i denunciraju svoje klijente. Tobože radi suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma.
Poklopilo se, međutim, da sam prije samo četiri broja Lidera razgovor s Čedom Prodanovićem, poznatim zagrebačkim odvjetnikom i braniteljem Ive Sanadera, počeo upravo pitanjem je li obavio dubinsku analizu Sanaderovih poslova kao što je to morao učiniti prema Zakonu na koji se poziva Ministarstvo financija u spomenutom upitniku.
Tko su doušnici? Odvjetnik Prodanović otvoreno je odgovorio da nije analizirao Sanaderove poslove i da nikad dosad nije analizirao poslove nijednoga svojeg klijenta niti je o svojim klijentima dostavljao podatke Ministarstvu financija, odnosno Financijskoj policiji i Uredu za suzbijanje pranja novca. Ta se zakonska odredba o suzbijanju pranja novca kosi sa zakonskom odredbom o profesionalnoj odvjetničkoj tajni, ustvrdio je odvjetnik Prodanović.
Koliko mi je poznato, doušništvo se, zasad, ne bavi ni odvjetnik Anto Nobilo koji isto tako nikad dosad nije analizirao poslove Damira Polančeca ni ostalih svojih klijenata, a ne rade to ni ostali poznatiji odvjetnici, tzv. krivičari. Neki odvjetnici popune taj apsurdni upitnik Ministarstva financija tako da upišu da nemaju stranke kod kojih bi bilo opravdano analizirati njihove poslove, a u Ministarstvu financija, Financijskoj policiji i Uredu za suzbijanje pranja novca na tako popunjene upitnike zasad se ne usude ni osvrnuti.
Za razliku od poznatih odvjetnika koji ne haju za doušništvo dio manje javno istaknutih odvjetnika kaže da misle isto kao i poznatiji kolege, ali da se neće ‘s rogatima bosti’. Ministarstvo financija kao obveznik Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo bi objaviti popis odvjetnika koji dostavljaju Financijskoj policiji i Uredu za sprječavanje pranja novca ‘podatke i informacije’ o svojim klijentima. A trebalo bi obvezati i Odvjetničku komoru da u tarife uvrsti i cijenu dostave ‘podatka i informacije’ da bi se i te legalizirane ‘usluge’ mogle iskazivati u računima koje odvjetnici ispostavljaju klijentima. Ministarstvo financija prijeti prekršajnom kaznom na osnovi članka 10. i 40. Zakona o financijskoj policiji za nedostavljanje ispunjenog upitnika. No razumno je tu mačenje da se te odredbe odnose na postupak nadzora kod konkretnog obveznika, a ne na odgovaranje na ‘ankete’. U spomenutim zakonskim odredbama navodi se zahtjev ‘ovlaštene osobe inspektorata’, čega kod anketiranja u biti nema. Odgovaranje na upitnik ne bi pripadalo ni inspekcijom nadzoru ni ‘drugim ovlastima i mjerama’ predviđenima tim zakonom.
