Page 1

Stranke od poduzetnika traže da preskoče 2,08 s teretom od 30 kg\n\nNi lijevi ni desni ne nude skidanje balasta, nego priču da će sva prava ostati jednaka, da će se proračun i dalje zaduživati i da će se gospodarski rast dogoditi sâm od sebe.\n\nP\n\nrije nekoliko tjedana bio sam na Hanžekovićevu memorijalu na kojem smo imali priliku gledati svjetske zvijezde poput Blanke Vlašić i drugih te najbržeg čovjeka na svijetu Usaina Bolta. Oni su, jednostavno rečeno, najbolji u poslu kojim se bave. I dok su talent i predispozicije neosporno važni, činjenica je da iza svakog uspjeha stoji rad, borba sa samim sobom kako bismo svaki dan imali dovoljno motivacije da ustanemo iz kreveta i ljestvicu podignemo malo više. I tako dan za danom.\n\nUz malo mašte i humora mogli bismo zamisliti Hrvatsku kao natjecatelja u disciplinama poput utrke na 100 metara ili pak skoka u vis. Hrvatska sa svojim birokratskim aparatom svakako ima previše kilograma, za utrku od 100 metara obuva visoke potpetice, a u skoku u vis na leđima još nosi ruksak pun kamenja. Rezultat se može poprilično precizno predvidjeti.\n\nKafkin junak u Hrvatskoj U proteklih 15-ak godina birokratski je aparat u Hrvatskoj narastao toliko da se možemo ‘pohvaliti’ većim brojem gradova i općina od Francuske, da je zaposlenih u državnim i javnim službama, navodno, otprilike 250.000, iako nitko zapravo ne zna točnu brojku, a da raznih parafiskalnih nameta ima više od dvije stotine. Da je Franz Kafka živ i da danas piše ‘Proces’, njegov junak Josef K. vjerojatno bi se zvao Joža Horvat i bio bi poduzetnik u Hrvatskoj.\n\nI tu dolazimo do ključnog paradoksa: htjeli bismo trčati 100 metara ispod 10 sekundi, htjeli bismo skakati 2,08 u vis, ali nitko se ne usuđuje reći da se to ne može u visokim potpeticama ili pak s ruksakom punim kamenja…\n\nI slušajući programe koje nude i lijevi i desni ovih dana, skidanje kilograma, ruksaka ili pak obuvanje sprinterska – uopće nisu opcije. Ono što čujemo romantizirana je priča o tome kako će sva prava ostati jednaka, proračun će se i dalje zaduživati za 30-ak milijardi na godinu, a gospodarski rast dogodit će se sâm od sebe – ili možda od gradnje nekoliko elektrana i pruge… Također ‘neće biti otpuštanja’, pri čemu se misli na državnu administraciju kojoj se obećaje svijetla budućnost. Istočno nitko ne pita što je sa 120 tisuća ljudi koji su izgubili posao i poduzetnicima kojima se duguju milijuni…\n\nTreballi bismo povjerovati da će se problemi riješiti na jedan način na koji su stvoreni: uporabom države i njezinih agencija, ministarstava i županija kao mjesta u kojima se zbrinjavaju članovi stranaka i njihovih obitelji. Dokle je to otišlo, govori i podatak da 55 milijuna kuna plaćamo projekt kojim treba utvrditi koliko je zaposlenih u državnoj upravi! Zanima me ima li poduzetnika u Hrvatskoj koji ne zna koliko ima radnika? Taj podatak samo pokazuje razinu neodgovornosti prema svima onima koji taj cijeli aparat plaćaju.\n\nBlankin ruksak s kamenjem Istočno u javnim službama ima ljudi koji obavljaju vrlo važne poslove za sve nas, a njihov je rad podcijenjen: medicinske sestre i liječnici, učitelji i profesorice, odgajateljice. Tako s jedne strane imamo prekobrojnu administraciju koju skupno plaćamo, a s druge strane podcijenjujemo i ne nagrađujemo one koji su nužni za funkcioniranje našeg društva. I upravo je to ilustracija vrijednosnog sustava koji se uvriježio u Hrvatskoj i koji, pogledajmo istini u oči, ne može opstati i ne nudi budućnost. Na takav način, nepotrebnim rastom birokracije i zaduživanjem, stvorenim su ovisnici o državnom proračunu, a politički opurtunizam kupnje glasova prevladao je nad zdravim razumom.\n\nUpravo se takvim mentalnim sklopom duboko ne slažem jer ne može se društvo razvijati tako da oni koji sve plaćaju i oni koji su nužni da bi ono uopće funkcioniralo budu u lošijem položaju od onih koji bi trebali biti servis svim građanima.\n\nIsto tako građanima nitko ne govori da takav model vođenja države, utemeljen na zaduživanju i državnim investicijama, vodi u daljnji pad kreditnog rejtinga države, a tako i do rasta cijene novca – i poduzetnicima, ali i građanima čije će rate kredita rasti. Model koji državni kapitalizam smatra ključnom polugom rasta, utemeljen na zaduživanju i državnim investicijama, osuđen je na propast, samo je pitanje želimo li to vidjeti i početi rješavati probleme ili ćemo zabititi glavu u pijesak pa što bude…\n\n—\n\nBlanks ruksak s kamenjem Istodobno u javnim službama ima ljudi koji obavljaju vrlo važne poslove za sve nas, a njihov je rad podcijenjen: medicinske sestre i liječnici, učitelji i profesorice, odgajateljice. Tako s jedne strane imamo prekobrojnu administraciju koju skupno plaćamo, a s druge strane podcijenjujemo i ne nagrađujemo one koji su nužni za funkcioniranje našeg društva. I upravo je to ilustracija vrijednosnog sustava koji se uvriježio u Hrvatskoj i koji, pogledajmo istini u oči, ne može opstati i ne nudi budućnost. Na takav način, nepotrebnim rastom birokracije i zaduživanjem, stvorenim su ovisnici o državnom proračunu, a politički opurtunizam kupnje glasova prevladao je nad zdravim razumom.\n\nUpravo se takvim mentalnim sklopom duboko ne slažem jer ne može se društvo razvijati tako da oni koji sve plaćaju i oni koji su nužni da bi ono uopće funkcioniralo budu u lošijem položaju od onih koji bi trebali biti servis svim građanima.\n\nIsto tako građanima nitko ne govori da takav model vođenja države, utemeljen na zaduživanju i državnim investicijama, vodi u daljnji pad kreditnog rejtinga države, a tako i do rasta cijene novca – i poduzetnicima, ali i građanima čije će rate kredita rasti. Model koji državni kapitalizam smatra ključnom polugom rasta, koji njeguje i mazi birokratski aparat, a istodobno uništava poduzetničke inicijative koje stvaraju vrijednost i zapošljavaju ljude, koji podcjenjuje vrijedne ljudje koji sustavu omogućavaju da funkcionira i napreduje – osuđen je na propast, samo je pitanje želimo li to vidjeti, suočiti se time i početi rješavati probleme ili pak zabiti glavu u pijesak pa što bude da bude.\n\nI zato predlažem: dajte Blanks ruksak pun kamenja pa da vidimo može li preskočiti 2,08. Ili je vrijeme da pogledamo istini u oči i javno, jasno i glasno, kažemo da se tako više ne može.\n\n—\n\nKafkin junak u Hrvatskoj U proteklih 15-ak godina birokratski je aparat u Hrvatskoj narastao toliko da se možemo ‘pohvaliti’ većim brojem gradova i općina od Francuske, da je zaposlenih u državnim i javnim službama, navodno, otprilike 250.000, iako nitko zapravo ne zna točnu brojku, a da raznih parafiskalnih nameta ima više od dvije stotine. Da je Franz Kafka živ i da danas piše ‘Proces’, njegov junak Josef K. vjerojatno bi se zvao Joža Horvat i bio bi poduzetnik u Hrvatskoj.\n\nI tu dolazimo do ključnog paradoksa: htjeli bismo trčati 100 metara ispod 10 sekundi, htjeli bismo skakati 2,08 u vis, ali nitko se ne usuđuje reći da se to ne može u visokim potpeticama ili pak s ruksakom punim kamenja…\n\nI slušajući programe koje nude i lijevi i desni ovih dana, skidanje kilograma, ruksaka ili pak obuvanje sprinterska – uopće nisu opcije. Ono što čujemo romantizirana je priča o tome kako će sva prava ostati jednaka, proračun će se i dalje zaduživati za 30-ak milijardi na godinu, a gospodarski rast dogodit će se sâm od sebe – ili možda od gradnje nekoliko elektrana i pruge… Također ‘neće biti otpuštanja’, pri čemu se misli na državnu administraciju kojoj se obećaje svijetla budućnost. Istočno nitko ne pita što je sa 120 tisuća ljudi koji su izgubili posao i poduzetnicima kojima se duguju milijuni…\n\nTreballi bismo povjerovati da će se problemi riješiti na jedan način na koji su stvoreni: uporabom države i njezinih agencija, ministarstava i županija kao mjesta u kojima se zbrinjavaju članovi stranaka i njihovih obitelji. Dokle je to otišlo, govori i podatak da 55 milijuna kuna plaćamo projekt kojim treba utvrditi koliko je zaposlenih u državnoj upravi! Zanima me ima li poduzetnika u Hrvatskoj koji ne zna koliko ima radnika? Taj podatak samo pokazuje razinu neodgovornosti prema svima onima koji taj cijeli aparat plaćaju.\n\nBlankin ruksak s kamenjem Istočno u javnim službama ima ljudi koji obavljaju vrlo važne poslove za sve nas, a njihov je rad podcijenjen: medicinske sestre i liječnici, učitelji i profesorice, odgajateljice. Tako s jedne strane imamo prekobrojnu administraciju koju skupno plaćamo, a s druge strane podcijenjujemo i ne nagrađujemo one koji su nužni za funkcioniranje našeg društva. I upravo je to ilustracija vrijednosnog sustava koji se uvriježio u Hrvatskoj i koji, pogledajmo istini u oči, ne može opstati i ne nudi budućnost. Na takav način, nepotrebnim rastom birokracije i zaduživanjem, stvorenim su ovisnici o državnom proračunu, a politički opurtunizam kupnje glasova prevladao je nad zdravim razumom.\n\nUpravo se takvim mentalnim sklopom duboko ne slažem jer ne može se društvo razvijati tako da oni koji sve plaćaju i oni koji su nužni da bi ono uopće funkcioniralo budu u lošijem položaju od onih koji bi trebali biti servis svim građanima.\n\nIsto tako građanima nitko ne govori da takav model vođenja države, utemeljen na zaduživanju i državnim investicijama, vodi u daljnji pad kreditnog rejtinga države, a tako i do rasta cijene novca – i poduzetnicima, ali i građanima čije će rate kredita rasti. Model koji državni kapitalizam smatra ključnom polugom rasta, koji njeguje i mazi birokratski aparat, a istodobno uništava poduzetničke inicijative koje stvaraju vrijednost i zapošljavaju ljude, koji podcjenjuje vrijedne ljudje koji sustavu omogućavaju da funkcionira i napreduje – osuđen je na propast, samo je pitanje želimo li to vidjeti, suočiti se time i početi rješavati probleme ili pak zabiti glavu u pijesak pa što bude da bude.\n\nI zato predlažem: dajte Blanks ruksak pun kamenja pa da vidimo može li preskočiti 2,08. Ili je vrijeme da pogledamo istini u oči i javno, jasno i glasno, kažemo da se tako više ne može.\n\n—\n\nKafkin junak u Hrvatskoj U proteklih 15-ak godina birokratski je aparat u Hrvatskoj narastao toliko da se možemo ‘pohvaliti’ većim brojem gradova i općina od Francuske, da je zaposlenih u državnim i javnim službama, navodno, otprilike 250.000, iako nitko zapravo ne zna točnu brojku, a da raz